Ipak, glasači najradije biraju one koji imaju prestiž – sposobnost da imponiraju u svakoj situaciji i to bez ikakve diskusije. U usporedbi s prestižem nevažni su talenti, čak i genijalnost.
Glasači nikad neće izabrati nekoga sličnog sebi – zato što ljudi njihova ranga u njihovim očima ne uživaju nikakav prestiž. Ali prestiž nije dovoljan za pobjedu. Da bi političar bio izabran, mora laskati požudama i taštinama glasača. Nadalje, mora ih obasuti najvećim ulagivanjima i ne štedjeti s najfantastičnijim obećanjima. Ako je glasač radnik, treba što više vrijeđati poslodavce. Protukandidate treba ugušiti ponavljanjem tvrdnji da su zadnji nitkovi i da su počinili neizmjerne zločine. Neiskusni protukandidat bezuspješno će se braniti argumentima, iskusni će uzvratiti uvredama.
Politički program treba biti što mutniji i općenitiji da protivnici ne bi mogli kasnije dokazivati da nije ispunjen. Obećanja, naprotiv, mogu biti pretjerana do mile volje. Kada političar obećava bez straha, postiže odmah opipljive efekte, a to ga ne obavezuje u budućnosti. Naime, na svakim se izborima iznova potvrđuje da glasači nikad ne provjeravaju koliko su političari ispunili predizborna obećanja, nego se glasa za onoga s najviše prestiža. I tako u krug.
Misli koje ste upravo pročitali niti su moje niti su napisane o Hrvatima – njih je koncem 19. stoljeća napisao mrzovoljni francuski mislilac Gustave Le Bon. Nismo dakle mi prvi otkrili da se demokracija sastoji od ciklusa u kojima se divovska obećanja smjenjuju s patuljastim ispunjavanjima, pri čemu rezultati prethodne vlade malo ili nimalo utječu na izbor iduće. (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.ba
