Ovaj je razgovor planiran prije više od godinu dana povodom dvadesetogodišnjice povratka (1997.) Franjevačke teologije, čiji ste tada bili dekan, u Sarajevo nakon petogodišnjeg izbjeglištva u Samoboru. Zbog određenog spleta okolnosti razgovaramo tek sada, ali bih razgovor ipak započela s pitanjem o povratku: Što Vam je bilo u danima povratka i novoga početka, ili nastavka, na pameti? Jeste li očekivali ovakav razvoj događaja u BiH, Hrvatskoj, Europi u svim važnim (i nevažnim) sferama života ili ste ipak prilično iznenađeni, pa i razočarani?
Bilo mi je na pameti ono što i pred očima, ali i ono što je bilo pred nama u budućnosti, a do čega pogled nije mogao doprijeti, pa se moglo samo naslućivati kao u magli. Sve to skupa bilo je i složeno i nejasno i nesigurno. Vratili smo se međutim, kako sam u toj prilici rekao, „u uvjerenju da smo dužni činiti ono što smatramo da je ispravno, bez obzira što okolnosti koje su izvan našeg utjecaja teško da obećavaju ostvarenje naših nakana”, misleći pritom na našu primarnu zadaću kao odgojno-obrazovne ustanove Franjevačke provincije Bosne Srebrene, ali i na naš – koliko god mali – doprinos izgradnji bosansko-hercegovačke zemlje i društva. Završio sam tada riječima „da smo učinili ono što nam je bila dužnost i da smo sačuvali obraz. A to nije malo. Ponekad je to zapravo sve”.
A što se tiče očekivanja, mogu reći da i nisu bila prevelika, s obzirom na tada upravo okončanu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, na njezine žrtve i svekoliku pustoš koju je iza sebe ostavila, s obzirom na dejtonska rješenja koja nisu ništa bitno riješila, kao i s obzirom na haško dijeljenje pravde (ono se zove pravda?) koje je već pokazivalo svoje pravo lice. Kasniji razvoj međutim postidio je i najskromnija očekivanja.
A potom su nadošle neke pojave ovdje i u svijetu za koje sam (ne samo ja) mislio da jednostavno nisu moguće, pogotovo na razini čitave jedne velike civilizacije, čak i na globalnoj razini.
Lijevo-liberalna revolucija
Na što konkretno mislite?
Mislim na lijevo-liberalnu revoluciju, svojevrsnu marksistički inspiriranu kulturnu revoluciju koja se upravo zbiva pred našim očima, a po svojoj duhovnoj destrukciji i fatalnim posljedicama nadmašuje sve dosad viđeno u povijesti čovječanstva.
O kakvoj se to revoluciji zapravo radi?
Vrlo je teško u jednom ovakvom razgovoru reći makar samo ono najvažnije o tako kompleksnom fenomenu, ali je zbog njegove prevelike važnosti ipak potrebno barem pokušati.
Današnja lijevo-liberalna revolucija zadnja je dosad od lijevih europskih epohalnih prevrata, počevši s Francuskom revolucijom. Njome se htjelo srušiti „stari režim” kao proizvod vjere, tradicije, običaja i povijesnog iskustva kako bi se – počevši takoreći od nule – uspostavio sasvim novi poredak slobode-bratstva-jednakosti prema ideji čovjeka proistekloj iz apstraktnoga individualnog razuma, a na temelju prosvjetiteljsko-liberalnog poimanja čovjeka i društva. Revolucija je međutim u svojoj radikalnoj fazi umjesto ostvarenja toga idealnog poretka uspostavila vladavinu dotad neviđenog terora, čega su se mudri ljudi, poput britanskoga konzervativno-liberalnoga političkog mislioca Edmunda Burkea, pribojavali od samoga njezina početka. On je već u prvoj polovici 1790. godine u svojim Razmišljanjima o Francuskoj revoluciji, napisanima u formi pisma „jednom vrlo mladom gospodinu u Parizu”, kritički primijetio: „Vi možda jeste pokrenuli revoluciju, ali niste promijenili društvo. Srušili ste monarhiju, ali ljudima niste vratili slobodu.”
A drukčije se i nije moglo dogoditi, jer se u biti radilo o pokušaju stvaranja posve novog svijeta prema filozofskoj viziji savršenog poretka pravde i slobode. To zamišljeno stanje idealne društvene harmonije proglašeno je apsolutnom čovjekovom svrhom koji – potpuno se njoj podvrgavajući – postiže i svoje definitivno oslobođenje. Za tu se svrhu drži da je ona – kako kaže Jacob Talmon u svojoj knjizi Porijeklo totalitarne demokracije – „imanentna čovjekovom razumu i volji, da čini najviše ispunjenje njegovih istinskih interesa i da je jamac njegove slobode”. Radi se dakle o određenoj vrsti političkog mesijanizma koji, prema riječima istog autora, „postulira odlučujuću, harmoničnu i savršenu shemu stvari kojima se ljudi neodoljivo kreću, i za koje im je suđeno da ih dostignu”.
Talmon međutim postavlja pitanje „je li ljudska sloboda kompatibilna s ekskluzivnim obrascem društvenog uređenja, čak i ako je taj obrazac usmjeren na maksimiziranje društvene pravde i sigurnosti”, te tvrdi da su „iz teškoće da se pomiri sloboda s idejom apsolutne svrhe iznikli svi problemi i antinomije totalitarne demokracije”. Jer ukoliko netko ne bi povjerovao u tu apriornu „jedinstvenu i ekskluzivnu političku istinu” (Talmon) i ne bi se uključio u postizanje toga apsolutnog cilja, greška bi, dakako, bila u njemu, a ne u političkoj dogmi, i takav bi bio optužen za kontrarevolucionarno djelovanje i na koncu na ovaj ili na onaj način eliminiran.
Radilo se dakle o jednoj u principu totalitarnoj i neostvarivoj utopiji koja je koštala života milijune nevinih žrtava. Od toga svoga totalitarnog projekta naime revolucionari – prema svjedočenju jednog od ideologa Revolucije, Thomasa Painea – nisu bili spremni odustati makar to značilo i sveopće uništenje, uključujući i njih same – prema onoj poznatoj latinskoj izreci fiat justitia, pereat mundus [neka bude pravda, pa makar svijet propao].
Stari svijet jest, doduše, propao, ali pravda nije uspostavljena, kao što apsolutna pravda neće nikad ni biti uspostavljena, unatoč svim pokušajima ostvarenja imanentnih, unutarpovijesnih utopističkih ideologija. Ono u što se Burke duboko uvjerio sažeo je na lapidaran način: „Nikada se prije nijedna skupina učenih ljudi nije prometnula u bandu pljačkaša i ubojica; nikada se plaćeni ubojice i banditi nisu zaodijevali u akademske halje niti su se koristili jezikom filozofa.”
Njegova kritika revolucionarnog terora – koji proizlazi iz same biti lijeve političke misli 18. stoljeća – vrijedi i za sve kasnije lijeve revolucije, od Oktobarske do svih njezinih „replika” – kao što je i jugoslavenska „socijalistička revolucija” – i to doslovno: kada je britanski ustavnopravni teoretičar Albert Dicey već u prvoj godini nakon Oktobarske revolucije u članku Burke o boljševizmu naveo njegova kritička mjesta o Francuskoj revoluciji, pri čemu je riječ Francuska zamijenio riječju Rusija, bilo je očigledno kako su ta dva događaja po svojoj nasilnoj biti i katastrofalnim rezultatima zapravo identična. Sve te komunističke revolucije, poduzete uime parole „sloboda narodu”, završile su potpunim porobljavanjem toga istog naroda u totalitarističkom sistemu koji su uspostavljale.
Ljevica i desnica
U današnjoj općoj zbrci na temu lijevoga i desnoga možda ne bi bilo zgorega samo ukratko navesti temeljne razlike između izvorne ljevice i izvorne desnice?
Obje političke teorije pojavljuju se na pragu „doba razuma”, u 18. stoljeću, i teže poretku utemeljenom na razumu, ali se bitno razlikuju, među ostalim, upravo u shvaćanju razuma. Ljevica polazi od apstraktnoga individualnog razuma za koji je sva prošlost iskvarena i protivna razumu te je treba u potpunosti uništiti i uspostaviti posve novi poredak na temelju spekulativne vizije savršenog društva. Drugim riječima: revolucija kao jedino i definitivno spasenje! Desnica, naprotiv, drži da dotadašnji poredak nije, doduše, savršen, ali nije ni apsolutno protivan ljudskoj naravi i razumu. On je rezultat dugoga povijesnog razvoja tijekom kojega su na temelju iskustva i praktične mudrosti – metodom pokušaja i pogreške u rješavanju problema i nastojanju oko općeg dobra – nastale tradicija, uvjerenja, sustav vrednota i bitne društvene i političke institucije nekog naroda u kojima se očituje konkretni, realni ljudski razum – doduše nesavršen, ali drugačiji i ne može biti, jer je nesavršena i sama ljudska narav. Stoga je prema desnoj političkoj teoriji ukupno povijesno nasljeđe dostojno poštovanja i očuvanja kako se ne bi upalo u kaos i teror u koje vodi revolucija. Umjesto revolucijom….
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
