Početna stranica » Isusovo uskrsnuće – konkretan putokaz kako hodati ovom zemljom

Isusovo uskrsnuće – konkretan putokaz kako hodati ovom zemljom

10 min

Isusov život, muka i smrt nisu besmisleni nego otvaraju područja jedne nove egzistencije, jednoga novoga načina života, onoga u slobodi i ljubavi s Bogom, onoga uskrsloga. Ljudska znatiželja ostaje bez detalja te nove stvarnosti neba, ali potvrda života kao prijelaz u novo postojanje znak je Isusova života

Velike krš­ćanske svetkovine ostale su u svijesti ljudi često u pretežno liturgijskom obliku i folklornom slavljenju pri čemu se nerijetko zaboravljalo da su iza tog površinskoga prisjećanja stajali stvarni događaji, da se nalazio konkretan život. Takav je slučaj i sa slavljenjem Uskrsa. Ponavlja se gotovo do opasne ispražnjenosti izričaj da je Isus uskrsnuo, ali se ne uzima ozbiljno u obzir da ispod toga vanjskoga iskaza stoji jedan život, jedna muka i jedna smrt, te da je Uskrs vrhunac svega navedenoga. Stoga bi bilo potrebno uvijek iznova na svjež način povezivati ono liturgijsko s egzistencijalnim, ono folklorno sa sadržajnim. Tako bi do izražaja dolazilo bogatstvo poruke koja bi izbijala poput vulkana ispod površine često prekrivene prašinom svakidašnjice.

Osim toga, na događaj se može gledati s različitih strana i tako vidjeti različite dimenzije. Svaki pogled je zacijelo opravdan i pridonosi boljem sagledavanju i doživljavanju sadržaja koji se nalaze u određenom događaju. Konkretno: na Uskrs se može gledati iz perspektive što je Bog htio poručiti Isusovim životom, smrću i uskrsnućem, ali isto tako i kako ljudi gledaju na taj događaj iz vlastite perspektive maloga ljudskoga života. Na taj način se ta dva gledanja mogu dopuniti i poslati potpuniju poruku.

Uskrsnuće iz Božje perspektive

Isusov život i poslanje nisu bili proizvod puke slučajnosti nego Božji plan pripreman kroz dugo razdoblje ljudske povijesti. Isto tako, i Isusova smrt nije bila jednostavno Pilatov hir ili samo ljubomora Isusovih suvremenika nego je predstavljala posljedicu jednoga načina života i propovijedanja. Prema tomu, i Isusovo uskrsnuće nije opravdano uzeti neovisno o njegovu životu i smrti i razmišljati o njemu kao nekoj izoliranoj stvarnosti. Zapravo, ako bi se željelo dobiti dublji uvid u Isusovo uskrsnuće, moralo bi se prethodno pogledati upravo Isusov život i smrt u cjelini, jer i Isusov život i smrt dobivaju svoje pravo značenje i poruku tek u njegovu uskrsnuću. Isusovo uskrsnuće je, dakle, nerazdvojno povezano s Isusovom osobom, životom i smrću.

U današnjem svijetu, pa čak i u krš­ćanskim redovima, postoji trend prema životu iz kojega se nekim hokus-pokus tehnikama na lagan način žele izdvojiti i potezom ruke odstraniti patnja, bolest i druge nedaće života – kao da je moguće stvoriti svijet bez svega toga. Naprotiv! Isus svojim djelovanjem nije dokinuo bolest, nije odstranio razne nevolje života, nije uostalom uklonio ni smrt

Opravdano je stoga postaviti pitanje: što je to Isus htio postići svojim životom i veoma kratkim javnim djelovanjem? Pitanje je prevažno i potrebno ga je uvijek iznova stavljati u predvorje svijesti jer odgovorom na njega odgovara se na pitanje o biti krš­ćanstva. Isus se rodio kao običan čovjek, među jednostavnim ljudima, biblijski rečeno: u svemu jednak ljudima osim u grijehu. Tim činom Bog je htio ljudima dati do znanja da Isus vlastiti autoritet ne izgrađuje odozgor, zakonom, snagom jačega, nego da Isusov autoritet izrasta i razvija se odozdo, iz vlastitoga života i djelovanja.

Svojim je postupcima Isus pokazivao pogled na svijet i život iz Božje perspektive. Polazište mu je bilo da je Bog stvoritelj svih ljudi i da ono ljudsko povezuje sve ljude u zajednicu Božjih stvorenja. Na to upućuje i činjenica da se Bog utjelovio u čovjeku kao u nečemu najuniverzalnijemu, a ne u nekom društveno-političkom sustavu, nekoj ideologiji ili nekoj znanstvenoj teoriji. Taj je pristup vidljiv i u izboru motiva Isusovih prispodoba: u njima je govor o ljiljanima, o cvijeću, o pticama, o sjemenu, o sijaču, o ocu, sinovima, ženi. Sve su to opći pojmovi koji ostavljaju poruku otvorenom svim ljudima i čine je razumljivom svima.

Život u slobodi i ljubavi s Bogom

Osim toga, Isus postavlja i nove teološke premise jednoga drukčijega, novoga svijeta. On ustrajava na tome da je Bog otac i njegov, ali i svih ljudi, te da ga svi smiju tako zazivati, tako mu se klanjati i tako moliti. On je otac koji poznaje ljudske potrebe, nevolje i koji u konačnici skrbi za čovjekov svijet. Isusov Bog je Bog praštanja svima koji ga zamole, koji osjete da im je oprost potreban i koji istinski žele promjenu života. Uz oprost Bog se doista pokazuje milosrdnim Bogom čijemu milosrđu nema kraja, koji može zaplakati nad prijateljevom smrti ili nad voljenim gradom i ljudskim sudbinama u njemu. Isusov Bog je Bog koji isključuje svako nasilje, tlačenje, silu, osvetu i argumente snage. On je empatičan, solidaran Bog koji ne pokazuje svoju snagu uništavanjem i kažnjavanjem nego ljubavlju i milosrđem. Isus u ime svoga Boga sažima sav Zakon i Proroke u samo jednu jedinu zapovijed, onu ljubavi prema bližnjemu, pa i prema neprijatelju pri čemu se bližnji shvaća prvenstveno kao čovjek u nevolji. Nenasilje je temeljno obilježje Isusova nauka.

Isusova je poruka ona o Božjoj vladavini na zemlji koja je oprečna svakoj ljudskoj vladavini. Bog ne gradi svoj autoritet na nesreći i tlačenju ljudi nego na davanju života za te ljude. Bog ne pokazuje svoju nadmoć nad nemoćnim ljudima nego svoju „nemoć” ljubavi pokazuje u križu kao nadmoć nad mržnjom i zlom.

Isto tako, Isusov pogled na čovjeka proizlazi iz Božjega pogleda, a on drugoga čovjeka ne gleda kao opasnost, kao grijeh, kao nesreću, kao vuka koji ugrožava vlastito ja, nego kao mogućnost očovječenja, kao mogućnost davanja smisla vlastitome životu, kao mogućnost ljubavi. U tom smislu treba razumjeti Isusov pogled na gubljenje života u sebičnosti i zadobivanje života u drugome, u ljubljenoj osobi kao ispunjenje života. Samo u tom okviru treba vidjeti i Isusov život koji se bez pridržaja daje za sve ljude, pa čak i za svoje neprijatelje, ali ne da ga u potpunosti izgubi nego da ga istinski oplemeni i prijeđe u područje božanskoga. To je osobito došlo do izražaja na Golgoti gdje je konkretno dao svoj život i pokazao kako otvorena antropologija vodi dalje, vodi novome životu, novoj egzistenciji, vodi zapravo Bogu.

Upravo na ovoj točki dolazi se do vrhunca. Isusov život, muka i smrt nisu besmisleni nego otvaraju područja jedne nove egzistencije, jednoga novoga načina života, onoga u slobodi i ljubavi s Bogom, onoga uskrsloga. Ljudska znatiželja ostaje bez detalja te nove stvarnosti neba, ali potvrda života kao prijelaz u novo postojanje znak je Isusova života. On svijetli i otvara nova obzorja u nadi i vjeri. Taj se prijelaz naziva uskrsnućem. Uskrsnuće baca svjetlo unatrag, ali istodobno i otvara budućnost prema naprijed.

Uskrsnuće iz ljudske perspektive

Gledano odozdo, sa zemlje, uskrsnuće daje odgovore, ili ih barem naznačuje, na mnoga otvorena pitanja ljudskoga postojanja. Prije svega, ono definitivno otključava ljudski život za prijelaz u novi oblik postojanja. Uskrsnuće na neviđen način probija apsolutnu granicu smrti i daje nazrijeti iza te granice neslućene prostore novoga oblika života. Na taj način Isusov život i uskrsnuće postaju za ljude konkretan putokaz kako hodati ovom zemljom i koji su kriteriji koji vode istinskom životu. Prije svega, usmjeravaju njihov pogled prema Isusu i prema njegovu životu te uzimaju ozbiljno tvrdnju da je Isus prava Istina, Put i Život u jednome.

Kriterij ljudskosti, mjeren onom Isusovom, bio bi izgradnja vlastitih osobnih i društvenih vrijednosti, ali nipošto na nesreći i tlačenju drugih ljudi iz bilo kojega razloga, nego upravo obrnuto na utemeljenju vlastite sreće u sreći drugoga. Drugi, stoga, ne smije postati sredstvom vlastite sreće nego mogućnosti osobnoga očovječenja u ravnopravnom susretu ljubavi. Drugi ne bi ni u kojem slučaju trebao biti opasnoš­ću zato što je druge rase, vjere, nacije ili klase nego, unatoč tomu, mogućnost pronalaženja smisla u drugomu i drukčijemu. Nasilje u ime Boga ne bi smjelo doći ni pod koju cijenu u obzir kao vlastiti životni put, jer Isusov Bog nije Bog nasilja i tlačenja, nije Bog ubijanja drugoga i drukčijega. Iz tih razloga religija ne bi nipošto smjela postati čovjekov cilj nego jednostavno put Bogu.

Iz Isusove perspektive života nisu nipošto izlučeni patnja, nevolje, bolesti i smrt nego su one i nadalje ostale integrativni dijelovi života koje nije moguće izdvojiti, niti ih iz života ukloniti. Njih u životu nije moguće jednostavno preskočiti jer se jednako tako nalaze i na Isusovu, ali i na čovjekovu životnome putu. Upitno je svakako ono krš­ćanstvo koje niječe ili previđa ove nužne dijelove života. Ako to čini, ono je utopijsko i posve nerealno.

Gledano iz Isusove perspektive, pravda i dobrota trebale bi se zagrliti u jednu zbilju i usmjeriti prema ljubavi koja prašta drugome, prihvaća i liječi drugoga ne čudnim i jeftinim tehnikama nego konkretnom solidarnoš­ću. Nema izdvojenih vrijednosti, one čine cjelinu koja u čovjeku zaživljuje i u njemu se ostvaruje kao početak istinske Božje vladavine na zemlji. Istina je da samo oko ljubavi i vjere može prepoznati Isusovu uskrsnu stvarnost ovdje na zemlji. U tom smislu može se i razumjeti da se uskrsli Isus ukazuje Mariji Magdaleni, svojoj majci i učenicima, a ne Kajfi i Pilatu.

Isus, čovjek otvoren svima

Iz svega iznesenoga može se vidjeti da je stvarnost Isusova uskrsnuća duboko postavljena u čovjeka koji hoda ovom zemljom, na njoj živi i djeluje. Uskrsnuće nije isključivo onostrana stvarnost. Naprotiv, stvarnost uskrsnuća obasjava ljudski život u cjelini i daje mu pravi smisao, kao što to uostalom i Pavao tvrdi: Ako Isus nije uskrsnuo, uzaludna je naša vjera. Uskrsnuće je svjetlo i prema zemlji, ali i svjetlo koje kroz smrt osvjetljava put prema nebu.

Uskrsnuće na neviđen način probija apsolutnu granicu smrti i daje nazrijeti iza te granice neslućene prostore novoga oblika života. Na taj način Isusov život i uskrsnuće postaju za ljude konkretan putokaz kako hodati ovom zemljom i koji su kriteriji koji vode istinskom životu

Uskrsnuće je neprocjenjivo važna i ozbiljna stvarnost. Prije svega, uskrsnuće podučava kako na Isusovu grobu nije ostao teški kamen mržnje, neuklonjivi kamen nepravedne osude, zastrašujući kamen ništavila i napuštenosti od svih, nego kako je Isusov grob bio otvoren Božjom ljubavlju koja je u konačnici pobijedila mržnju, nepravdu i sve moguće interese koji su se preko Isusove smrti prelamali. Uskrsnuće je u pravome smislu pobjeda i pravde, i dobrote, i ljubavi, i života. Zato je Isusova poruka ona istinska i prava poruka za život u najširem smislu riječi – poruka za sve ljude.

Današnja slika čovjeka je vrlo često zatvorena i egoistična uskogrudnim interesima gdje se vlastita sreća gradi na nesreći drugoga, a za vlastiti uspjeh služe drugi ljudi kao obična sredstva. U vidokrugu ostvarivanja vlastitoga smisla nema mjesta za drugoga, postoji samo apsolutnost vlastitoga ja. Zbog toga, unatoč silnom govoru o ljudskom dostojanstvu, to je dostojanstvo u praksi obojeno i opterećeno ideologijom, klasom, rasom, nacijom ili religijom. U ime Boga ljude danas ubijaju i još k tomu drže da na taj način služe Bogu i da čine Bogu ugodno djelo. Isusov Bog postupa upravo obrnuto. Isus je u sebi otvorena antropologija – Čovjek otvoren svima, a krš­ćanstvo bi u svome izvornome značenju trebalo u potpunosti odbaciti svaki oblik nasilja, a osobito ono nasilje u ime samoga Boga.

Međutim, u današnjem svijetu, pa čak i u krš­ćanskim redovima, postoji trend prema životu iz kojega se nekim hokus-pokus tehnikama na lagan način žele izdvojiti i potezom ruke odstraniti patnja, bolest i druge nedaće života – kao da je moguće stvoriti svijet bez svega toga. Naprotiv! Isus svojim djelovanjem nije dokinuo bolest, nije odstranio razne nevolje života, nije uostalom uklonio ni smrt. Isus je pokazao kako se može hodati ovim svijetom i kroz patnje i kroz bolest i kroz smrt, a opet prispjeti u stvarnost svjetla i života. To je pokazao svojim vlastitim životom i djelovanjem. Upravo događaj na Taboru najbolje svjedoči o tome jer učenici žele ostati u ozračju nebeskoga svjetla, a glas ih s neba usmjerava prema Jeruzalemu, prema Golgoti.

Prema Isusu, nema svjetla bez prolaska kroz tamu života, nema kruha bez napornoga rada, nema uspjeha bez truda i napora, nema osmišljavanja života bez vlastite žrtve. Već su stari Rimljani govorili da se samo kroz trnje može popeti do zvijezda, a teolozi su to saželi u izričaj da se po križu može doći do svjetla uskrsnuća. Oni pak koji vjeruju da jednim jednostavnim potezom mogu čovjeka osloboditi patnje i bolesti umišljaju da imaju veće ovlasti od samoga Isusa i vjeruju da do uskrsnuća mogu doći jednostavno bez Velikoga petka i onoga što se tu dogodilo. Takvo mišljenje je teološki krivo i ljudski iskustveno vrlo upitno. Veliki petak spada u stvarnost Isusova uskrsnuća, a Isusovo uskrsnuće baca svjetlo na tragične događaje Velikoga petka – i daje im pravi smisao.