Početna stranica » Istinita vjera oslobađa

Istinita vjera oslobađa

118 pregleda

„Voli i čini što hoćeš”, rekao je Augustin, iz čega bi se moglo zaključiti da je ljubav uvjet za slobodu. A gdje je ljubav, ondje su već bile nada i vjera, što znači da se do slobode dolazi kroz vjeru.

Vjera se katkada gleda kao sustav propisa ili čak kao posjed koji čini vlasnika važnijim ili sretnijim od onih koji je nemaju; takva bi vjera bila vidljiva, shvatljiva, čak i upotrebljiva. Sveci nisu nikad govorili o takvoj vjeri, ali nisu baš niti znali reći što vjera jest. Lakše im je bilo reći što vjera nije. Za Augustina radilo se o povjerenju u nevidljivo, za Tomu Akvinskoga o prihvaćanju nezamislivoga, za Franju Ksaverskoga o pouzdanju u neopipljivo, za svetoga Bernarda o razmišljanju o neshvatljivom, za svetu Faustinu o snazi slabosti.

O robovima i gospodarima

Slobodu nije ništa lakše shvatiti. Američki predsjednik Abraham Lincoln, uoči Građanskoga rata, održao je 1864. govor o slobodi i ropstvu. Rekao je kako svijet nikad nije imao dobru definiciju riječi sloboda i kako je američki narod baš sada treba: „Mi svi izjavljujemo da smo za slobodu, ali mi ne mislimo na isto pod tom riječju. Za neke ta riječ znači da svaki čovjek može činiti ono što želi sa sobom i svojim radom, a za druge ona znači da neki mogu činiti ono što žele s drugim ljudima i proizvodima njihova rada. To su dvije ne samo različite, nego nespojive stvari o kojima se govori pod istim imenom slobode.”

Zarobljavati drugoga očito ne može biti sloboda. Neće biti slobode dok postoje robovi i gospodari, ali i gospodari su zarobljeni svojim položajem. Bogataš misli da posjeduje novac, ali zapravo novac posjeduje njega, kaže sveti Antun; sloboda se ne može posjedovati, baš kao što se ne može posjedovati ni vjera. Kada je mladi bogataš pitao Isusa kako da upozna istinu, dobio je odgovor koji mu se nije sviđao – da se odrekne bogatstva. A ako se bogataš ne želi sam odreći imetka, uvijek se nađe netko tko će to učiniti umjesto njega. Nema slobode naroda ako on u državi nema potpunu vlast – rekao je Lenjin, ali vidjeli smo da to nije tako jednostavno, i da razvlašćivanje bogatih nije donijelo narodima slobodu, nego su revolucije samo proizvele nove gospodare i nove robove.

Pokoravati se zakonima

Francuski politički mislilac i sudac iz 18. stoljeća Montesquieu zamijenio je u Augustinovoj izreci ljubav zakonom i formulirao ideju da je sloboda pravo da se čini sve što zakoni dopuštaju. Sloboda građanina sloboda je unutar dozvoljenoga, a to obično i nije mnogo. Tako je mislio i glasoviti rimski govornik Ciceron: „Svi se pokoravamo zakonima da bismo bili slobodni.” Međutim, ne samo da zakoni ne mogu zamijeniti ljubav nego nam se može dogoditi i da živimo u državi koja ima nepravedne zakone. U tom slučaju čak smo i dužni pobuniti se protiv njih kako bismo odgovorili glasu svoje savjesti.

„Slobodni smo ako nam je savjest čista”, kaže Goethe u drami Götz von Berlichingen. Doista, grijeh zarobljava, ali tu je i sloboda Božje djece da uvijek traži oprost; ali da bi zatražio, i dobio milost, čovjek mora priznati da je kriv. Dostojevski je u svojem dnevniku zapisao: „Proglašavajući čovjeka odgovornim za svoja djelovanja, kršćanstvo mu time priznaje slobodu. Proglašavajući čovjeka ovisnim o sredini u društvenom uređenju, znanost o sredini obezličuje čovjeka, potpuno ga oslobađa svake moralne obaveze, svake neovisnosti, i dovodi ga do strašnoga ropstva kakvo se samo može zamisliti.” Determinizam zbilja niječe slobodu. Ako su sva naša djelovanja proizvodi prirodnih zakona i događaja iz bliže ili dalje prošlosti, naša djelovanja ne ovise o nama, pa nismo ni moralno odgovorni za posljedice.

Gdje je sloboda?

Pa ipak, snažno osjećamo i odgovornost i krivnju, kako piše švedski mislilac Lars Svendsen. Ni Ludwig Wittgenstein, znameniti austrijsko-britanski filozof jezika i logičar, nije vjerovao u determinizam. Mislio je da je naš osjećaj nužnosti iluzija, da je varka to što prirodne zakone smatramo tračnicama koje moramo slijediti. Mi samo pretpostavljamo da za sve postoji zakonitost, a zapravo determinizma nema i uvijek postoji više mogućih ishoda.

Hoće li nas osloboditi razum ili osjećaji? „Slobodni smo to više što razboritije djelujemo, a sluge to više što više dopuštamo da nama vladaju strasti”, mislio je francuski mislilac i matematičar Leibnitz. Ali zar ne osjetimo nikada oslobađajući poriv nerazumnosti, strasti, ljubavi?

„Nema slobode za slabe”, kaže engleski književnik George Meredith, ali zar neće krotki naslijediti zemlju?

Pa gdje je konačno ta sloboda? Imamo toliko sloboda da ju ne vidimo. Njemačko-židovski novinar i satiričar Karl Ludwig Börne, napisao je početkom 19. stoljeća da je razlika između slobode i sloboda velika koliko i razlika između Boga i bogova. Ali kako znati razliku između Boga i idola? „Susrećemo mnogo ljudi koji govore o slobodi, ali ih nalazimo vrlo malo koji nisu sav svoj život posvetili tome da sebi skuju okove” – rekao je osebujni francuski socijalni psiholog Gustave Le Bon, skeptičan prema sposobnosti ljudske rase da živi razumno i sretno. A idola ima toliko i jedva čekamo da svoju slobodu položimo na njihove žrtvenike.

„Čovjek je rođen slobodan, a posvuda je u okovima” – rekao je Jean-Jacques Rousseau u Društvenom ugovoru. Ali zar zbilja čovjek ne može biti slobodan u okovima, a da je baš gospodar neslobodan? Nije li ego naš najveći idol i zar se njega ne oslobađamo baš služeći?

Život u slobodi

Vjera je paradoks u kojem se ne vjeruje u vidljivo, ne prihvaća shvatljivo, ne pouzda u opipljivo, ne razmišlja o zamislivom, ne oslanja na čvrsto. Isus je o tome često govorio: Nebesko kraljevstvo je kao blago skriveno na njivi – čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu; Nebesko kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga. A kad netko ima bogatstvo veće od bilo čega, ništa mu više ne može nedostajati. Isus je učenike uputio da propovijedaju Kraljevstvo, ozdravljaju bolesne, čiste gubave, uskrsavaju mrtve, izgone đavle – i to besplatno: „Ne pribavljajte ni zlata, ni srebra, ni mjedi u svoje novčanike, ni torbe za put, ni dviju košulja, ni obuće, ni štapa, jer radnik je dostojan svoje prehrane.” A kad su se vratili, Isus ih je pitao je li im što nedostajalo kad ih je poslao na put bez novca, bez torbe i sandala. „Ništa” – odgovorili su. Njihovo apostolsko putovanje bilo je oblik slobode. Pokazalo se da je njihova vjera bila istinita, i ta ih je istina oslobodila.