Godinu 1960. naziva se godinom Afrike jer je te godine 17 afričkih država steklo neovisnost od europske vladavine – 14 od Francuske, dvije od Velike Britanije i jedna od Belgije. Kamerun je prvi proglašen neovisnim, a slijedili su ga Togo, Madagaskar, Somalija i Demokratska Republika Kongo (DRC). Tijekom ovoga mjeseca obljetnice neovisnosti obilježit će Benin, Nigerija, Burkina Faso, Obala Slonovače, Srednjoafrička republika, Republika Kongo (Kongo Brazzaville), Gabona i Senegal. Do kraja godine slijede još obljetnice u Maliji i Mauritaniji.
U godini u kojoj se obilježava 60 godina neovisnosti svoje promišljanje o aktualnoj Africi za Kirche in Not u intervjuu je dao o. Apollinaire Cibaka Cikongo, dekan i profesor na Sveučilištu Mbuji-Mayi u Demokratskoj Republici Kongo, te autor mnogih teoloških knjiga i članaka, društvenih komentara i druge literature.
O. Cibaka Cikongo izjavio je kako nakon 60 godina neovisnosti Afrika i dalje trpi ogromne sukobe i nemire, te da se tu radi o 60 godina mnogih neuspjeha koji su Afriku pretvorili u kontinent nasilja. Na pitanje nije li to preoštra analiza, odgovorio je: „Ne, to je istina. Trenutno stanje Crne Afrike nije plod pozitivne dinamike, nego dinamike nasilja uzrokovanoga zapadnim osvajanjem Afrike – postupanjem prema crnim robovima, kolonijalizmom, lažnom neovisnošću, hladnim ratom, diktaturama i prividnim demokracijama. Aktivirano i izvana i iznutra, ovo je nasilje konstantno obilježje Crne Afrike u tolikoj mjeri da je postalo geopolitički entitet izgrađen na nasilju koji pati od tog istog nasilja i živi pod krinkom neizvjesnosti u zabrinutosti za vlastiti život.”
Zašto sve ovo?
Fizičko nasilje se nastavlja iz godine u godinu i nemilosrdno je pokosilo živote tisuća ljudi. Tri su ključna čimbenika koji uzrokuju izbijanje ratova. Na prvom su mjestu sukobi uzrokovani neuspjelim koegzistencijama, zatim su tu rezultati umjetnih geopolitičkih konfiguracija, unutarnji i vanjski interesi moći koji manipuliraju i stvaraju sukob između različitih afričkih naroda.
Na drugom su mjestu ratovi uzrokovani pohlepom, ekonomskim interesima određenih domorodačkih skupina i međunarodnih sila. Borba za premoć, kontrolu i iskorištavanje ogromnih ljudskih i prirodnih resursa kontinenta koštale je mnoge ljude njihovih života.
I na kraju, postoje vjerski ratovi kojima se pojedini narodi i kulture koji su pod utjecajem terorizma nasilno tjeraju na prelazak na drugu vjeru. Ukoliko ne pristanu, ili ih se ubije ili postanu teški robovi. Govoreći o ovome ne smije se zaboraviti ni činjenicu masovnoga progona i ubijanja kršćana na ovom kontinentu čiji se broj iz dana u dan povećava.
Na pitanje zašto se i nakon 60 godina sve to događa o. Cibaka Cikongo je objasnio: „Naše gospodarstvo je izgrađeno na temelju interesa velikih sila koje i dalje imaju veću korist od resursa kontinenta nego same afričke države i to sve zbog nepravednih pravila tržišnoga sustava. Pored toga, gospodarstvo se nije moglo razvijati ili diverzificirati; nije se prošlo ekstrakciju, transport i prodaju sirovina. Nakon svega toga, istu robu moramo otkupljivati po visokim cijenama na tržištima koja kontroliraju drugi. Sve to je i rezultat lošega upravljanja, te krađe u samim zemljama. I onim malo što je ostalo u zemlji ne upravlja se za dobro građana, nego prema željama i hirovima onih koji ismijavaju vlast države i njezinih izabranih predstavnika.”
Ne smije se zaboraviti na stvarnost da mnoge nevladine organizacije, uključujući čak i međunarodne agencije za pomoć, nameću uvjete kojima žele promijeniti svjetonazor i način života afričkoga naroda. O. Cibaka Cikongo je ovako to prokomentirao: „To je oblik kulturnoga nasilja koje vrše vanjske sile i interesne skupine koje negiraju duboko ukorijenjene afričke kulturne vrijednosti s ciljem nametanja tuđih ideologija koje su nerijetko protivne čak i prirodnome zakonu. To se uglavnom događa u situacijama koje se odnose na život i obitelj, primjenu ekonomskog, diplomatskog, političkog i kulturnog pritiska. To je i antropološki oblik nasilja jer nas uskraćuje za pravo da slobodno određujemo i živimo svoj život što bi u stvarnosti trebalo biti temeljno pravo svakog čovjeka. Ovdje je to suprotno. Nadalje, trgovina robovima je Afriku pretvorila u pravi pakao kroz koji su crnci pretrpjeli i još uvijek trpe degradiranje.”
Upitan kakvu je ulogu Katolička crkva odigrala u ovih 60 godina, odgovorio je: „Crkva funkcionira bolje od bilo koje druge institucije. Unatoč neuspjehu i poteškoćama, Crkva je jedina koja stvarno djeluje od svih institucija naslijeđenih od Zapada. Na mnogim mjestima, kao što je primjerice Demokratska Republika Kongo, mogli biste reći da je Crkva država bez koje ne bi bilo života, nade i budućnosti što se može primijetiti na mnogim područjima, osobito u obrazovanju i zdravstvu. U nedostatku brige države o obrazovanju i zdravlju svojih ljudi, Crkva je odgovorna za oko 50 % svih škola, obrazovnih centara, bolnica i zdravstvenih ustanova od kojih su mnogi najbolji na razini cijele države. Oni su često jedino svjetlo i tračak nade u onim gradovima i selima koje je država već odavno zaboravila.”
Govoreći o poteškoćama s kojima se Crkva susreće u tom pogledu, o. Cibaka Cikongo kaže: „Katolička crkva svoj pastoralni i društveni rad provodi suočena s unutarnjom krhkošću i vanjskim neprijateljstvom koje neprestano prijeti da će narušiti ili upropastiti njezin rad. Uz to, nedostaju nam materijalna sredstva i ovisimo o velikodušnosti drugih jer bez pomoći Crkva ne bi bila u stanju preživjeti i služiti svome puku. Konačno, suočavamo se sa situacijom žestoke vjerske konkurencije sa sektama pa se kršćani i demografski smanjuju i iznimno nam je teško obnoviti pristup kršćanskom apostolatu.”
Progovorio je i o prirodi vanjskoga neprijateljstva prema radu Crkve: „Zbog svog društvenog rada i angažmana, Crkva predstavlja prijetnju mnogim privatnim interesima i zbog toga je potkopavanje njezina interesa cilj mnogih, osobito političkih aktera. Neke države smatraju da je Crkva nezgodna pa je mrze i progone i, umjesto da olakšaju njezin rad, pokušavaju prigušiti njezin glas koristeći nasilne i zastrašujuće metode. Jedna od strategija koje se koriste za slabljenje Crkve je stvaranje podjele među kršćanima, a druga je poticanje na korupciju.”
Sudeći prema aktualnoj situaciji kršćani su u ovoj zemlji dio problema, a ne dio rješenja, a „samo Crkva koja je vjerna Kristu i Evanđelju, kontemplacijom, poniznošću, služenjem, uzornim ponašanjem i predanošću svih njezinih članova može praviti korake prema boljoj budućnosti. To je jedino što Krist traži od Crkve – da bude sredstvo širenja njegove ljubavi i milosti”, zaključio je o. Cibaka Cikongo.
