U svakodnevnim sve češćim susretima s prirodnim nepogodama čovjek osjeti svoju malenost i nedostatnost. Ne može učiniti ništa. Slab je i nemoćan pred veličinom stvorenoga. Uzalud pokušava razumjeti, objasniti ili omalovažiti. Što mu je činiti? Prihvatiti darovano i živjeti u skladu s tim. Sve što nam je potrebno već smo dobili, ali često se pravimo kao da smo sami zaslužni za takvo što. „Nemilosrdna čistoća božanskoga svjetla, koje poput zrake sunca prodire u mračnu prostoriju i otkriva i najmanje zrnce prašine, duši jasno pokazuje njezinu bijedu i njezinu apsolutnu nemoć”, upozorava Jaques Philippe u knjizi Sreća gdje ju ne očekuješ.
Ususret Bogu
Na kraju puta stanemo sabirati postignuto i čini nam se da je život prebrzo prošao, ali opet nismo sigurni da bismo išta mijenjali. Kada dođe vrijeme za susret s našim Ocem obično smo preslabi za bilo kakvu akciju. Tek izložimo svoje grijehe svećeniku i s mukom ili u neznanju napustimo ovaj svijet. Međutim, u zgodama i nezgodama svakodnevnoga života, koliko razmišljamo o grijesima i oprostu? Znači li nam ispovijed puno ili nam je to tek usputna stanica pred blagdane. Valja i to obaviti kao što kupujemo namirnice, kuhamo i čistimo kuću. Razumijemo li mi doista važnost ovoga čina i njegove ljekovitosti koja nas krijepi i jača? Pročistiti dušu potrebno je kao kruh nasušni. Biti svjestan vrijednosti koje dobivamo kroz valjano shvaćene poruke i načine življenja čine dobro čovjeku, oplemenjuju ga. „Što je dublji susret s Bogom, to čovjek postaje ponizniji. Poniznost je znak istinskog iskustva Boga. Svako istinsko iskustvo Boga čovjeku otkriva njegove granice, njegov grijeh, njegovo radikalno siromaštvo”, kazuje Philippe. Kako je Job u svom očaju kazivao: „Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te moje oči vidješe. Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu” (Job 42,5-6). Čovjek se uzoholio i misli da sve može postići vlastitim snagama i da upravo zbog tih svojih odricanja radi postignutoga može drugoga tlačiti i pozivati na red. „Problem je, zapravo, u tome što imamo previše osobnih mjerila o tome što je dobro i što nije, a nemamo dovoljno povjerenja u Božju mudrost i snagu”, upozorava Philippe u knjizi Traži mir, idi za njim.
„Istinska duhovna borba ne sastoji se u traženju nepobjedivosti ili nepogrešivosti, koje su ionako izvan našeg dometa, već u tome da naučimo bez obeshrabrenja prihvatiti činjenicu da katkada padamo, u tome da ne izgubimo mir srca kada nam se dogodi da bijedno pokleknemo, u tome da se ne ražalostimo zbog naših poraza i da znamo iskoristiti padove za još veći uzlet… To je uvijek moguće, pod uvjetom da ne gubimo glavu i da ostanemo u miru”, ohrabruje nas Philippe. On također kazuje da se velika duhovna borba odvija na području misli, koje nas zbunjuju i obeshrabruju i pridonose nemiru, pa čak i strahu. Philippe upozorava da ne možemo očekivati mir od ovoga svijeta, od ljudi nego od „povjerenja u Isusovu Riječ”. Upravo zato što često nemamo dovoljno vjere mi propuštamo ove darove. Ukoliko bježimo od Božje riječi, njegovih poziva i pravila, ignoriramo vrednote, živeći u svijetu u kojemu moralnost nestaje kao i svaka odgovornost pojedinca, gubeći mir i spokoj, gubimo čistoću srca.
Udaljavanje od Boga
„Svijet u kojemu postoje ‘samo prava’ zakržljao je, nehuman i tragičan svijet. Moralnost počinje kad su ljudi velikodušni i kad se međusobno ljube, kad dolično ponašanje smatraju svojom dužnošću, a ne kad misle da imaju pravo da ih nitko ne uznemiruje”, zaključuje Donald de Marco u knjizi Arhitekti kulture smrti. Kako svakodnevno svjedočimo, ljudi si dopuštaju razne preinake vlastitoga tijela, promoviraju i pristaju na utjecaje koji nemaju puno veze s estetikom, moralnim vrijednostima ili naučenim ponašanjima. Pristaju na novotarije bez ikakva kritičkoga promišljanja ili pokušaja usporedbe s već postojećima i prokušanim obrascima prikladnim za određeno doba. Društvo se povija poput trske na vjetru i puno je pojedinaca koji hode svijetom bez ikakvih uputa za život i odnos prema drugima. Individualnost, toliko očita odlika današnjih generacija, postaje problem i njima samima, padaju u bezdan vlastitih (ne)mogućnosti iz kojih se teško izvlače. „Pouzdan znak kulture smrti u nekom društvu očituje se u vraćanju starih ozloglašenih poroka u liku nanovo stiliziranih vrlina koje savršeno odgovaraju kratkovidosti suvremenog čovjeka”, upozorava de Marco. S druge strane, Thomas Merton u knjizi Misli u samoći primjećuje da je „čovjek krjepostan kada pronalazi sreću u krjeposnu životu, grješan kada nalazi zadovoljstvo u grješnom životu. Stoga stvari koje volimo govore nam tko smo mi.”
U jedinstvu s Bogom
Sveti Augustin je kazao: „Ti si nas stvorio za sebe, Gospodine, i naše je srce nespokojno dok se ne smiri u Tebi.” Potrebna nam je dobra volja za ostati na putu kojim nas Gospodin želi voditi. Često nam upravo volja slabi, ali trebamo ustrajati i postupno se odvajati od svega što se Bogu protivi. „Moglo bi se čak reći da je najsigurniji način da se izgubi mir težnja da se osigura vlastiti život na samo ljudski način, osobnim planovima i odlukama, ili pak oslanjajući se na neku osobu. Oni koji se žele tako ‘spasiti’ prouzrokuju si velike brige i muke, jer su ljudi slabi, jer su naše snage ograničene, jer ima toliko toga što ne možemo predvidjeti i jer nas osobe na koje računamo mogu razočarati”, upozorava Philippe. Čovjek površno gleda na svijet ili pak ne vjeruje da postoji nastavak, jedno bolje mjesto, kojemu se vjernik nada, koje iščekuje i za koje moli. Philippe također primjećuje: „Koliki mladi, na primjer, oklijevaju predati svoj život Bogu jer ne vjeruju da će ih on moći potpuno usrećiti, pa pokušavaju sami naći svoju sreću, postajući tužni i nesretni”, što je danas sve vidljivije u ovoj otuđenosti u kojoj mladi ljudi žive. Svetost života postaje kamen spoticanja, nestaje pod najezdom obeščašćenih slika koje iskaču iz ekrana i unose nemir. Philippe podsjeća da „naš duhovni život nije ništa drugo doli dugotrajan proces preodgajanja, da bismo povratili izgubljeno pouzdanje po milosti Duha Svetoga, po kojemu možemo ponovno reći Bogu: ‘Abba, Oče!” Traženje sigurnosti u posjedovanju stvari i uporište u tuđim pogledima je pogrešno i ne vodi nikamo. Ignoriranje Božje zadanosti dovodi čovjeka u rascjep. „Narav njegovih izbora već je u velikoj mjeri pod utjecajem onoga što mu se dogodilo u prvim godinama života, kao i pod utjecajem temperamenta s kojim je rođen. Nastavit će pod utjecajem djela ljudi oko njega, događaja u svijetu u kojemu živi, karakterom njegova društva”, kazuje Merton. Sveta Terezija od Djeteta Isusa je isticala da predanje Bogu sadrži i neizbježno odricanje što čovjeku teško pada: „Kad bi ljudi samo znali što čovjek sve dobiva kad se svega odrekne!” Navezanost na materijalno, na naše osjećaje, želje, planove koči nas na putu predanja. Tada nam valja sjetiti se – tko život svoj izgubi poradi mene, spasit će se. Sveti Ivan od Križa svjedoči: „Od trenutka kad ih više nisam tražio, sva su mi dobra bila dana.” Nije lako promijeniti navike, uhodane postupke i ići putom koji većina zaobilazi. Uzak put, put je u nepoznato ali opet u sigurno jer nam je tako obećano, jer tako vjerujemo. Ne bismo li trebali više oči podizati Nebu?! Zarobiti svjetlošću tamu koja nas želi progutati, omesti na putu svetosti. Ipak, ljudi sve teže odvraćaju pogled od zavodljivosti mraka i lažnih proroka. Povinuju se zakonu krda i nestaju u ponorima vlastite besmislenosti, braneći se aktualnošću modernoga i svi tako čine danas. „Tužno je kad čovjek u dobru nije sposoban vidjeti dobro”, isticao je ruski književnik Gogolj. Otići na ispovijed nužnost je koja nas krijepi i daje snagu za nastavak puta. Teško je pokrenuti se, stati razmišljati o svojim propustima kojih je bezbroj, ali je ljekovito i odnosi breme koje se nakuplja poput taloga hrđe na cijevima kroz koje se pokušava probiti bistra voda. „Dok se neprijatelj sprema na veliki protunapad, mi zaboravljamo da se uopće nalazimo na bojnom polju!”, kazuje Peter Kreeft u knjizi Anđeli i demoni.
