351
Osmijesi i tuge s kožom su srasli
znatiželjne oči prema jutru vuku
žuljeviti dlanovi brige su dugo pasli
pod noktima krijući minulu muku
Molitvom dugo tkani su duši kaputi
u sjećanjima zapela pokoja rupa
a u dvorištu cvjetaju cvjetovi žuti
u parku tiho trune drvena klupa
Kao mladi ptići u gnijezdu se stisli
kako bi skupa dočekali svjetlo dana
o prste nade zaplele se dublje misli
trude, znaju da s neba ne pada mana
Dok zavičajne vatre u duši se pale
čuvari ognjišta još istim žarom dišu
ova čudna vremena ozbiljno se šale
a čednost sjemena upija sunce i kišu
Dok vrijeme sve češće
u bujici mjeri snagu
čuvari ognjišta ostaju
vjerni zavičajnom pragu