Početna stranica » Isključenost iz društva

Isključenost iz društva

6 min

I u ovom malom segmentu izdvojenom iz velike knjige, vide se konture onoga što fra Ante Vučković smatra o odnosu vjere i politike: hrvatsko društvo je samo nominalno katoličko; političko djelovanje katolika mora biti povezano s kršćanskim moralom; Crkva se treba odreći trijumfalizma i sprege sa strankama te imati više povjerenja u laike.

„Crkva je velikim dijelom poprimila komunistički mentalitet. Ne mislim pritom samo na kler, mislim i na laike. Pokazalo se kako mentalitetom – načinom odnosa prema svijetu, dobrima, materiji ili novcu – ipak nismo toliko različiti od komunista protiv kojih smo se borili. Možda smo bili različiti u vjerovanju, svjetonazoru, pa i u ideologijama, ali u praktičnom životu jako smo nalikovali jedni drugima”, riječi su fra Ante Vučkovića iz knjige Neostvarena sloboda, s podnaslovom Crkva i društvo od pada komunizma do vladavine korone koju je objavio izdavač Salesiana iz Zagreba. Ante Vučković rodio se 1958. godine u Sinju, magistrirao je i obranio doktorat na Papinskom učilištu Antonianum u Rimu, kao profesor predaje na sveučilištima u Zagrebu i Splitu, a bio je i dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Splitu. Poznajemo ga kao komentatora na televiziji i na internetu, a u ovoj opširnoj knjizi, od čak 380 stranica, razgovara o aktualnim društvenim temama s novinarom Goranom Andrijanićem, svojedobno glavnim urednikom portala Bitno.net, a sada djelatnikom poljske medijske kuće Fratria.

Kapitalistički zavodnik

Andrijanić je, kako sam kaže u uvodu, poticaj za ovaj veliki intervju dobio nakon novinarskoga razgovora s fra Antom Vučkovićem prije dvije godine, u povodu objavljivanja njegove zbirke poezije Kolajna od šutnje. No sada nema ni riječi o poeziji, nego je velika tema knjige, uz neka specifična vjerska pitanja, odnos Crkve i politike. Nakon oduševljenja novom Republikom i svojevrsnoga duhovnog buđenja s dolaskom demokracije, smatra fra Ante, „nakon devedesetih u Katoličkoj Crkvi sve više opažamo kako je naša retorika postala floskulom te kako se po­našamo kao da je materija važnija od duha”. Materijalni nam je status važan i brinemo se o njemu, kaže autor; Crkva je upala u napasti materijalizma koje nam je liberalno društvo donijelo. „U komunizmu smo odolijevali jer je takvih napasti bilo manje. Komunizam je bio očit i prepoznatljiv neprijatelj, dok je liberalni kapitalizam zavodnik. Neprijatelj te tjera da ojačaš, a zavodnik te uljulja u blagostanju”, piše u knjizi.

Ante Vučković politička pitanja vidi kao moralna, a moralna kao politička, no u svemu je realist. Primjerice, ne smatra da će u Hrvatskoj biti donesen zakon protiv pobačaja jer je četrdeset godina ovoga zakona donijelo promjenu mentaliteta, pa su „i mnogi vjernici sudjelovali u zlu pobačaja”. U tom smislu valja shvatiti Vučkovićevu misao navedenu na početku članka: komunizam je nestao iz društva, ali ostao je u ljudima. Istovremeno, nova država, koju je Crkva srdačno pozdravila, postaje prema njoj hladna.

Status quo

„Država koju je Crkva osjećala svojom počinje se ponašati drukčije i više ne daje prednost Katoličkoj Crkvi zato što je najbrojnija vjerska zajednica”, kaže autor i nastavlja, „država je sve više sekularna i pokazuje da se ne želi ravnati prema očekivanjima Crkve; vremena kada su političari pokazivali svoju vjeru da bi dobivali dodatne glasove dobrim su dijelom iza nas, sada mnogima javno deklariranje vjere u političara postaje iritantno, pa je često i politički štetno; riskiraju glasove oni koji napadno pokazuju vjernost Crkvi; politika i političari ne ravnaju se ni prema zahtjevima crkvenih dokumenata ni prema očekivanjima biskupa.” Na snazi je svojevrsni status quo: „Ipak, politika ne želi ulaziti u neprijateljstvo s Crkvom, nego odvaguje do koje granice može ići, a da se odnosi ne ugroze. Koliko god lojalnost Crkvi više nije politički unosna, i dalje postoji strah od otvorena neslaganja s njom i od mogućnosti javnoga i otvorenoga sukoba.”

U knjizi se razglabaju mnoge bolne teme, ali odmjereno. Fra Ante žali za vremenima kad mu je samostan vrvio od djece koja su dolazila na vjeronauk, ali priznaje da su profesionalni vjeroučitelji digli razinu nastave; državne uplate po Vatikanskim ugovorima daju prilike za napade na Crkvu, ali omogućuju stabilni izvor financiranja za mnoge korisne namjene; smatra da se Crkva ne smije pretvoriti u političku stranku, ali da može i treba jasno ponavljati da postoje stajališta koja nije moguće zastupati osobama koje su katolici; misli da nedjelja neće biti proglašena neradnom jer „obitelji koje ne idu u crkvu ne znaju kamo s djecom u tom praznom nedjeljnom vremenu”, ali da je moguće „ići prema zaštiti radnika, sprečavanju njihova izrabljivanja i njegovanju kulture neradnoga dana”.

Naši i njihovi

Svaki uspješan intervju sastoji se ne samo od dobrih odgovora nego i od dobrih pitanja, a jedno od boljih u ovoj knjizi odnosilo se na zanemarivanje socijalnoga nauka Crkve. Fra Ante Vučković smatra da je i to posljedica komunizma jer se zauzimanje za radnike i njihova prava smatralo u socijalizmu zadaćom Partije, dok se Crkva bavila duhovnim stvarima. Na Andrijanićevo pitanje: „Ne isključujemo li se sami iz društva takvim zanemari­vanjem?”, Vučković odgovara poraznom istinom: „Već smo isključeni i naš je glavni problem pitanje kako se uključiti, a ne kako ostati uključeni. Naša je povijest povijest isključenosti iz društva. Crkvu se dugo promatralo kao paralelni svijet i to je još uvijek dijelom u njezinoj svijesti. Uključivanje u društvenu zauzetost ne ide ni brzo ni jednostavno.”

Kako se uključiti? Na upozorenje intervjuista da društveno djelovanje s katoličkim predznakom sa sobom donosi marginalizaciju u današnjem hrvatskom društvu i da su katolici izloženi napadima „njihovih”, a istodobno nemaju potporu „naših”, fra Ante odgovara lucidno: „Točno. Ti ljudi svjesno riskiraju svoj ugled u društvu. Imaju povjerenja u Duha Svetoga i izlažu se riziku. Možda nekada i imaju verbalnu potporu nekoga iz crkvene hijerarhije, možda i malu financijsku pomoć, ali to su iznimke koje potvrđuju pravilo.”

Kulturna hegemonija

U takvoj situaciji, slažu se i Vučković i Andrijanić, dolazi do banaliziranja društvene rasprave, što forsiraju, kako kaže fra Ante, mediji i aktivisti: „Oni imaju potrebu svesti svaku raspravu na najbanalnije parole. Kaže li tko da je za zabranu pobačaja, neće više čuti nikakva pitanja, neće se tražiti pojašnjenja ni argumenti. Nema mjesta gdje se može voditi smislena rasprava. Isto se događa i s pitanjem eutanazije, sve se svodi na dvije riječi na koje nas je ograničila politika – za ili protiv. To je banaliziranje zbog kojega nikada nećemo uspjeti ući u kompleksnost problema.” Radi se o pravom kulturnom ratu, kaže fra Ante, u Hrvatskoj se budi reakcija katolika koji na tu kulturnu hegemoniju i okupaciju kulturnoga prostora ne žele pristati te pokušavaju artikulirati svoje razloge i interese: „To smatram potpuno razumljivim i opravdanim. Naše je društvo relativno brzo postalo okupirano skupinama ljudi iz područja kulture i obrazovanja koje su prevlast iz komunističkih vremena zamijenile drugim oblikom prevlasti, vodeći se idejom Antonija Gramscija koji je stvorio teoriju marksističkoga ovladavanja društvom putem kulturne hegemonije”, to jest time da ljevičari ovladavaju društvom tako da postave svoje okvire rasprave kao samorazumljive.

Ignoriranje i potiskivanje

Dok Crkva u tom ratu, smatra Vučković, stoji po strani, uglavnom zbog nedostatka resursa da se u nj uključi, postoje ljudi, tvrdi on, koji su izrasli iz dobra iskustva s Crkvom i koji ostavljaju trag u ovome društvu: „Oblikovani su vjerom i svoj posao rade iz vjere. Često ih susrećem, nisu rijetkost. Dolaze iz različitih sredina i različitih životnih priča gdje su se susreli s Kristom i njegovom riječju, otkrili su kako mogu sudjelovati u dobroti i kako mogu unositi svjetlo, i to čine radosno. Ne vidi se izvor, ali se vidi da su autentični. Riječ je o ljudima u različitim društvenim područjima, ali povezanima istom vjerom u Krista, dobrotu, Božju ljubav.”

I u ovom malom segmentu izdvojenom iz velike knjige, vide se konture onoga što fra Ante Vučković smatra o odnosu vjere i politike: hrvatsko društvo je samo nominalno katoličko; političko djelovanje katolika mora biti povezano s kršćanskim moralom; Crkva se treba odreći trijumfalizma i sprege sa strankama te imati više povjerenja u laike. Otkrilo se da demokratsko društvo nije za vjeru manje opasno od komunizma: „Ignoriranje je način na koji sekularni svijet potiskuje Crkvu, a da pritom ne mora biti agresivan i otvoreno anticrkven.”