Sa Svjetskim prvenstvom koje u Brazilu 12. lipnja (uočnica sv. Ante) otvara utakmica Brazil–Hrvatska, ljubitelji najvažnije sporedne stvari na svijetu obilno će doći na svoje. Pred njima, ali i pred cijelim svijetom tridesetak je dana nogometnog praznika. Oči svijeta do sredine srpnja bit će u domovini sambe, dok će sve ostalo otići u drugi plan: gospodarske i političke krize kao i ratni sukobi koji uzduž i poprijeko potresaju isti taj globus.
Kada je izabran novi papa Franjo, jedna od prvih stvari koje smo o njemu saznali bila je da voli tango, nogomet i da je navijač San Lorenza, jednog od pet vodećih nogometnih momčadi u Buenos Airesu. Veliki zaljubljenik u šport bio je i sv. Ivan Pavao II. koji je dugo odlazio na skijanje. Zabilježeno je da je o športu govorio 120 puta. Čak je jednom rekao da ne vjeruje u molitvu za pobjedu!? Iznimku je, kažu, načinio jednom kada je njegova Poljska na nekom SP igrala protiv Njemačke. Rezultat? 1:0 za Njemačku na SP 1974. i 0:0 na SP 1978.
U drevnom kršćanstvu na šport se ni približno nije gledalo tako blagonaklono. Tome nisu mogle pomoći ni športske usporedbe kojima se u poslanicama više puta koristio sv. Pavao poput one iz 1. Korinćanima: “Ne znate li: trkači u trkalištu svi doduše trče, ali jedan prima nagradu? Tako trčite da dobijete. Svaki natjecatelj sve moguće izdržava; oni da dobiju raspadljiv vijenac, mi neraspadljiv. Ja dakle tako trčim – ne kao besciljno, tako udaram šakom – ne kao da mlatim vjetar, nego krotim svoje tijelo i zarobljavam da sam ne budem isključen pošto sam drugima propovijedao” (9,24-27).
Na šport i zabavu u prvim kršćanskim vremenima, a tu se ubrajalo razne borilačke i atletske discipline na stadionima, u arenama, zatim utrke kočijama, borbe gladijatora, borbe s divljim zvijerima, potom kazališne predstave, kršćani su gledali kao na nešto posve pogansko i religiozno po svom sadržaju te zbog toga sasvim strano kršćanskom ćudoređu.
Prilog toj tvrdnji dao je kršćanski pisac Tertulijan (160-240) iz afričke Kartage, najznačajniji latinski pisac do sv. Augustina (354-430) i obraćenik u zreloj dobi koji se kasnije, nažalost, priklonio krivovjernoj struji montanizma. Ovaj “veleum i silni borac” žestokog temperamenta i ratobornog karaktera, među brojnim djelima iz svog katoličkog razdoblja kojima je protiv pogana i krivovjeraca branio kršćanski nauk, napisao je oko 200. godine i djelo O predstavama (De Spectaculis). U njemu je on, “svadljivi i vatreni muž” kako ga je nazvao sv. Jeronim, oštro osudio i zabranio svim katekumenima kao i već krštenima sve vrste javnih predstava, kazališta, igara i utrkivanja. Razlog tomu je bio što su te predstave po svome duhu i postanku idolopokloničke priredbe kojima nitko ne može nazočiti bez grijeha idolopoklonstva. Priznajući da nema Božje zapovijedi koja bi branila odlazak na športske priredbe, Tertulijan se pozvao na stih Psalma 1: “Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca.”
Odlučujuća za takav oštar stav bila je bliskost različitih igara s poganskim štovanjima. Kršćani su se primanjem krštenja odrekli idola pa je za njega bilo jasno da nemaju što tražiti na poganskim svečanostima u arenama, na stadionima niti u kazalištima. Boravak kršćana na mjestima koja su natopljena štovanjem poganskih božanstava, predstavljao je otpad od Boga. U ovaj kršćanima neprihvatljivi niz “đavoljih djela”, ovaj za kršćansko bogoslovlje inače zaslužni učitelj, ubrojio je i gimnastičke vježbe, hrvanje, različita trčanja, skokove, boks, čak i debljanje u športske svrhe. Šport i predstave raspaljivale su strasti, a to je uništavalo unutarnji mir sudionika i promatrača, smatrao je.
Kruti Tertulijan, koji je inače redovito odlazio u javna kupališta, što znači da se brinuo za tijelo, nije bio jedini protivnik “poganske kulture zabave”. Sv. Klement Aleksandrijski (oko 145-215) inače zagovornik grčke kulture i odgoja te higijene i tjelovježbe, stadione i kazališta je nazivao “sjedištima pokvarenosti”. Krajnje negativno o poganskim “neurednim nasladama, povorkama i predstavama” pisao je oko 240. godine i crkveni pisac Minucije Feliks, “odlični odvjetnik rimski”, upirući prstom u njihovo “sakralno podrijetlo” i “pogubnu zamamljivost” zgražajući se nad “mahnitim svađama naroda” i “zanatskim ubijanjem ljudi u gladijatorskim igrama.”
Slično i pisac Novacijan († oko 258. kao mučenik) žigoše idolopoklonički sadržaj predstava i natjecanja pitajući se što kršćanski vjernik ima sa svim tim đavoljim igrama? Posebno oštro obarao se na okrutnost natjecanja, nazivajući hrvanje “užasnom” i “bezumnom” igrom dok je za “besmisleno” bacanje diska naveo da ga kršćani trebaju izbjegavati. Hipolit, svećenik rimske Crkve, oko 215. godine u djelu Apostolska tradicija, govoreći o uvjetima pripuštanja u zajednicu vjernika određenih slojeva, za vozače kočija, gladijatore, njihove trenere i organizatore te za borce s divljim zvijerima traži ili da se prestanu time baviti ili da ih se odbije.
Među odredbama 3. Sinode u Kartagi (397), koje se nalaze u zbirci sv. Izidora Seviljskog (oko 560-636), jest i ona koja sinovima svećenika i klerika zabranjuje priređivanje svjetovnih predstava, ali i njihovo gledanje budući da će “uvijek biti zabranjeno svim kršćanima ići tamo gdje se huli Boga”. Za ovog pisca znamenite enciklopedije Etymologiae, predstave kao zabave ne kaljaju same po sebi, “nego po onome što se tamo čini”. Njihov je izvor u idolopoklonstvu, stoga “kršćani ne smiju imati ništa s bezumnošću stadiona, s besramnošću kazališta, s okrutnošću amfiteatara, sa surovošću arene, s bestidnošću igara”. “Koji čine takve stvari namjerno niječu Boga”, zaključuje očito pod Tertulijanovim utjecajem, ovaj biskup i crkveni učitelj, slavni Španjolac kojeg je papa Ivan Pavao II. 2002. proglasio zaštitnikom interneta i svih koji se njime služe.
