Hodočastimo li mi danas ovim svijetom, (ne)svjesni što nam sve stoji na putu i kakva nas odricanja očekuju? Izlaskom iz egipatskoga sužanjstva Izraelci su krenuli na svoj hod prema slobodi, novom životu i novim izazovima. Njihov bijeg iz ropstva značio je promjenu načina dotadašnjega življenja, naviknutosti na običaje i kulturu u kojoj su stoljećima živjeli i koja im je usadila vlastita viđenja vrijednosti i života. Njihovo lutanje pustinjom predstavljalo je čišćenje, odvikavanje od stečenih navika i prihvaćanja novih vidova razmišljanja, govorenja, razumijevanja. Nije bilo lako, jer svaka ovisnost ili naviknutost traži odricanja na koja čovjek često nije spreman. Naši današnji izazovi upravo svjedoče tu borbu, svakodnevno uvjeravanje jedni drugih što je ispravno a što nije. Tražimo kako opravdati ono što smo pogrešno učinili, povrijedili drugoga, uzeli nešto što nije naše, utjecali na nečiju sudbinu ili nekim drugim činom učinili nepravdu. Prinijeti vlastitu žrtvu zbog nanesenih grijeha iziskuje kajanje i oprost. „Pravo je kajanje neizmjerna milost i velika sreća jer čovjeka čisti i oslobađa, jer mu daje novo srce, novu slobodu, novu mogućnost za ljubav”, ističe Jacques Philippe.
Putnici prema vječnosti
Cijeli naš život ovdje na zemlji mi hodom častimo, barem bismo trebali. Od rođenja, krštenjem smo predani Bogu, pratimo Isusa na njegovu putu i uprizorujemo svake godine iznova svete mudrace koji hodočaste malom djetetu da bi se poklonili i prinijeli darove. I mi skupa s njima prikazujemo plodove svoga truda i rada, hodočasteći u njegov Dom gdje nas čeka ruku raširenih i srca puna milosti. Isus je naše hodočašće k Ocu i on nam se spremno nudi kao pratnja, kao svjetlo da ne zalutamo i ne zabludimo. Njegovo milosrđe nas potiče da postanemo bolji i ulijeva u naša srca nadu. „Ne zaboravite da ste putnici na putu prema vječnosti”, podsjeća Gospa u svojoj poruci od 25. studenoga 2006. godine.
Sveti Augustin oslikava vjernike kao „hodočasnike u ovoj smrtnosti”, one koji hodočaste u ovom životu, kako bi, pročišćeni, pristigli na krajnje odredište, u krilo očevo. Ljudi hrle na mjesta svojih susreta s Marijom kako bi izmolili njezin zagovor za oprost grijeha i spas za svoje duše. „Ono što su kritički um i filozofija razorili, katolička teologija u mnogome propustila, ono na što se pastiri u Crkvi ne usuđuju, pokušava učiniti Duh Sveti preko Marijina ukazanja i njezinih poruka svijetu. Obraćenja i oživljavanje organizma i njezinih poruka svijetu. Oživljavanje i obraćenje organizma Crkve koja je u mnogima zamrla. Maleni svijet razumije Gospin govor i prihvaća ga. Oživljuje nadu u beznađu. Bog je uz svoj narod. Biblijska vjera i biblijska iskustva ponovno postaju nazočna i živa…”, ističe fra Tomislav Pervan.
Potraga za spokojem
Putem hodočašća, osoba nastoji napuniti svoju dušu svetim i blagorodnim, mirom i ljubavlju u vremenima koja sve čine da čovjeka ispune prazninom i brigama, sumnjama i užicima koji traže svoj danak u neprospavanim noćima i stalnim traganjem za puninom života i smisla koju ne nalaze jer tragaju na pogrešnim mjestima. Otuda i ova pošast nesretnih i neispunjenih mladih bića koja se olako predaju jeftinim izazovima influencera koji i sami strepe nad svojim bezdanom nastojeći ga ispuniti materijalnim vidovima koji ih opet ostavljaju nijeme i nezadovoljne. „Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide” (Mt 23,5). Ekrani kojima hodočaste mladi ljudi puni su ispraznosti koju oni dalje prenose u sve svoje aktivnosti slijedeći gore navedene gurue. Hodočašća pred svjetlima ekrana koja oduzimaju vrijeme za korisne aktivnosti i susrete s drugima postaju mjesta tame i nemira. Koliko god se trudili učiniti svoj život smislenim, nešto ih priječi i tjera u nove potrage koje ih ne uspokojuju, naprotiv. Otuda različite pojavnosti i neobičnosti u ponašanju i izgledu mladih ljudi. Odrasli ih zbunjeno gledaju, a oni se buntovno okreću i izazivaju kako bi i na njih prenijeli nešto od svoga nemira koji ih goni biti drukčijima i neposlušnima. Koliko god mladi bili nespokojni toliko i odrasli pridonose tomu, upravo zbog svih izazova današnjice koji gutaju zajedništvo, tjeraju ljude na gubljenje vremena koje bi trebali provesti jedni s drugima. „Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati a bajkama se priklanjati” (2 Tim 4,3). Zlo današnjega doba jest nesvjesnost i potpadanje pod različite utjecaje bez mnogo razmišljanja i propitivanja te predavanja samih sebe nekim trendovima koji su kratkotrajni i nepotrebni. Tek što završi jedna buntovna faza slijedi druga, potaknuta nekom emisijom, serijom, pjesmom, slikom ili porukom koju njihovi idoli postavljaju i traže od svojih podanika da ih slijede. „U ovo vrijeme želim posebno da se odričete stvari na koje ste se navezali, a štete vašem duhovnom životu”, poziva Gospa svoju djecu u poruci od 25. veljače 1990. godine.
Moderni „beskućnici”
Peregrinari u latinskom jeziku znači otići daleko od svoga zavičaja, pa je tako peregrinus stranac koji je otišao daleko od svoje kuće, beskućnik, onaj koji hoda uokolo, izvan grada, prolazi poljima, prelazi različite granice te mora istraživati i propitivati put na kojem se našao jer ne poznaje kraj u kojem se zatekao. Upravo su ovo pojavnosti lutanja koja iscrpljuju i uzimaju svoj danak svakodnevno. Poganstvo novoga doba traži svoje sljedbenike i nalazi ih u slabima, neiskušanima, tek stasajućima kojima se misao još nije izgradila i koju je lako ukrasti. Potpadajući pod različite utjecaje, ovi mladi ali i stariji, zaboravljaju svoju vjeru, svoje korijene i kaleme se na neke umjetno stvorene izdanke koji ih osvajaju novinom i bljeskom dosad neiskušanoga. „… Ne smijemo živjeti samo od svojih dojmova, osjećaja, mašte, razmišljanja. Sve je to pozitivno, ali nije dostatno i može nas zavarati. Treba nam jasnoća i snaga Božje riječi, inače ćemo se izgubiti u svijetu”, upozorava Jacques Philippe. Ovi beskućnici tako lutaju zaboravljajući na svoj dom i one koje su ostavili. Predaju svoj duh nečemu što ne poznaju tražeći smisao tamo gdje ga ne mogu naći. Usahla je to ideja, ideja kratkoga trajanja a bolnih posljedica koje se često provlače dugo, dugo kroz život. Moderni peregrinus bez cilja i pravoga puta iskušava nove izazove i slijedi nove putove bez prave svrhe, ne znajući čemu stremi i što želi. Sve čega se dotakne je varka, sve što ga privlači je obmana. Hvata rukama zrak nesvjestan svoje propasti. Oni koji bi ga trebali usmjeravati daleko su od te misije. Ne žele ometati njegovu slobodu ili ugroziti njegova prava. Tako da lutalac istražuje kraj u kojem se obreo bez duhovne potpore, sam u svjetlu ekrana, vođen nekim nagonima kojima se predaje bez puno razmišljanja. Sastaje se sa sebi sličnima i udara o prozirac mutnih kontura bez izgleda da nešto ugleda ili da mu se snovi ostvare. Kroz prizmu raspuknute stvarnosti nazire prizore kojih se cjelina stalno dijeli i nikako uhvatiti lik, obzor, sliku, sve je u nekim djelićima bljeska kojima nema kraja. I tako duša luta, traži, diše, bježi. „Kada su ljudi samo uronjeni u masu bezličnih ljudskih bića, guranih uokolo nesvjesnim silama, gube svoju istinsku ljudskost i integritet, sposobnost da ljube i sposobnost samoopredjeljenja”, podsjeća Thomas Merton. Tako ovaj peregrinus nikad ne stigne na svoj cilj jer nema zvijezdu vodilju, istinsku i pravu smjernicu koja ga zasigurno ne bi ostavila na cjedilu. „Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!” (1 Sol 5,19-22) U poruci od 25. siječnja 1997. godine Gospa je, između ostaloga, kazala: „Draga djeco! Pozivam vas da razmišljate o svojoj budućnosti. Vi stvarate novi svijet bez Boga samo svojim snagama i zato ste nezadovoljni i bez radosti u srcu.” „I zato vas pozivam: vi budite ljubav i svjetlo gdje je tama i grijeh.” (poruka od 25. listopada 2007. godine). „… jer – prolazi obličje ovoga svijeta” (1 Kor 7,31).
