Američki romanopisac Ernest Miller Hemingway rođen je u Oak Parku, država Illinois, 1899., a preminuo u Ketchumu, država Idaho, 1961. godine. Bio je drugo od šestero djece Clarencea i Grace Hall. Ime je dobio po djedu s majčine strane Ernestu Hallu i ujaku Milleru Hallu. Oak Park bilo je većinski protestantsko naselje u kojemu je živjela viša srednja klasa. Hemingway opisuje svoj rodni grad kao grad širokih travnjaka i uskih pogleda na svijet. Iako samo deset milja udaljen od velikoga grada, Oak Park je bio konzervativan grad koji se pokušavao izolirati od liberalnoga Chicaga. Tako je Hemingway odgojen na tipičan konzervativan način koji je podrazumijevao strog religijski odgoj i naporan rad.
Osnovnu i srednju školu završio je u Oak Parku. U srednjoj školi uživao je raditi u srednjoškolskim novinama za koje je napisao svoje prve članke s obveznom dozom humora. Srednju školu završio je 1917. godine i umjesto da se upiše na fakultet, kao što su njegovi roditelji očekivali, zaposlio se kao izvjestitelj u listu „Kansas City Star”.
Hemingway će u svome burnom životu doživjeti mnoge uspone i padove, proći kroz mnoge obiteljske tragedije i više neuspjelih brakova, sudjelovati na mnogim ratištima od Azije do Europe, upustiti se u razne životne avanture, što je ozbiljno narušavalo njegovo psiho-fizičko zdravlje, ali i utjecalo na književno stvaralaštvo.
Razočarani egzistencijalist ili istinski katolik?
Za osobu ovakva stila života i upitna morala teško bi se moglo i pomisliti da je katolik. Iako je odrastao u protestantskome domu, njegovo prvo obraćenje na katoličanstvo dogodilo se kad je kao 19-godišnjak i volonter u ambulantnim kolima u Italiji tijekom Prvoga svjetskog rata dostavljao slatkiše vojnicima na bojišnici. Ondje ga je pogodila mitraljeska paljba i više od 200 metalnih dijelova eksplozivne minobacačke granate. Talijanski svećenik pronašao je njegovo tijelo, krstio ga na bojnome polju i obavio posljednji obred. O tome je događaju Hemingway poslije zapisao: „Velika austrijska rovovska minobacačka bomba eksplodirala je u mraku. Tada sam umro. Osjetio sam kako moja duša ili nešto izlazi iz moga tijela, kao da izvučete svileni rupčić iz džepa kraj jednoga ugla. Letjelo je okolo, a zatim se vratilo i opet ušlo i više nisam bio mrtav.”
Nakon što je pomazan, Hemingway je za sebe rekao kako je postao „superkatolik”. To iskustvo blisko smrti promijenilo je tijek njegova života. Nakon rata odlazi raditi kao strani dopisnik u Pariz. A osam godina poslije – nakon što mu je prvi brak propao – započeo je drugi, formalniji proces obraćenja u pripremi za brak sa svojom drugom ženom, predanom katolkinjom Pauline Pfieffer. U to vrijeme piše jednomu prijatelju: „Ako sam išta, katolik sam. Ne mogu zamisliti da bilo koju drugu religiju shvaćam ozbiljno.” Pohađao je misu, iako neredovito, do kraja života i hodočastio, ispovijedao se, davao služiti mise za prijatelje i rodbinu i odgajao svoja tri sina kao katolike. Većina njegovih romana smještena je u katoličke zemlje, a njegov posljednji veliki junak (Santiago iz djela „Starac i more”) bio je pobožni sluga patnik, uglavnom u obliku križa kao većina njegovih junaka. I kad je 1954. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, medalju je darovao kao zavjetni dar Gospi od Cobre u Havani.
Nažalost, njegovi kasniji razvodi i dodatni brakovi, pijanstva i svađe, obiteljsko nasilje, paranoja, megalomanija i uobičajeno ženskarenje zatamnili su njegov „mladenački” osjećaj sebe kao „superkatolika”. Stoga nikada nije želio biti poznat kao katolički pisac jer je jednostavno osjećao da nije dorastao zadatku. U pismu svomu prijatelju ocu Vincentu Donavanu u prosincu 1927. godine, neposredno prije nego se oženio svojom drugom suprugom, napisao je: „Uvijek sam imao više vjere nego inteligencije ili znanja i nikada nisam želio biti poznat kao katolički pisac jer znam koliko je važno davati primjer – a nikada nisam dao dobar primjer.” Za razliku od Jamesa Joycea, književnika i njegova velikoga prijatelja, Hemingway se nije odrekao svoje vjere, a za razliku od Flannery O’Connor, nikada je nije promovirao. Zamišljao je sebe, poput mnogih svojih protagonista, kao čovjeka koji se bori živjeti s milošću i umrijeti dobrom smrću u nasilnome svijetu u kojemu svi moramo patiti.
Većina književnih znanstvenika ne uzima nijedno od spomenutih obraćenja zaozbiljno i smatraju kako je njegova prava „religija” ideja iznesena u njegovim intervjuima – da se mora živjeti prema nekom skupu etičkih načela kako bi se životu dao smisao. Nije važno koji se kodeks odabere sve dok pruža pravila za život čestitosti i dostojanstva u inače besmislenu svemiru. Ali ako su Hemingwayeva obraćenja bila iskrena – a malo je razloga za misliti da nisu – onda se njegov „kodeks” ne temelji na agnosticizmu razočaranoga egzistencijalista, već na sveobuhvatnoj, univerzalnoj afirmaciji kršćanstva.
Kritičari Hemingwayeva života i rada uopće ne spominju njegov katolicizam, radije ga svjesno niječu, a pritom u prvi plan guraju njegov javni imidž, ratne podvige i psihološku nestabilnost. No, sve dok nedostaje taj posebno nedovoljno istražen i značajan aspekt njegova života kao pisca, ne mogu se razumjeti ni njegovi naturalistički zapleti. Znajući za tu činjenicu, čitatelj će otkriti kako neukrotiva pobožnost i osjećaj za sveto prožimaju manje-više sva njegova djela. Iako se Hemingway nikada nije povezivao s površinskim aspektima života američkih katolika, napisao je barem jedno djelo izričito o Kristu – „Danas je petak” – dijalog između tri rimska vojnika prisutna tijekom raspeća koji raspravljaju o tome koliko je „dobro” Isus umro i o milosti koju je pokazao pod pritiskom.
Poznavanje ovih stvari ne objašnjava sve aspekte Hemingwayeva egocentričnoga osobnog života – pijančevanje, obiteljsko zlostavljanje, ženskarenje, na kraju i samoubojstvo – ali pomaže razumjeti vrste ljudi kojima se divio, njihove motivacije i ideale te hrabru, kreposnu osobu kakvom je pokušavao postati.
„Milost pod pritiskom”
Percy Hutchinson u časopisu „New York Times Book Review” napisao je kako je Hemingwayevo pisanje „kolokvijalni jezik proširen s najvećom štedljivošću, ali kontinuiran i očišćen do kosti”. Ta je njegova odlika prepoznatljiva i u drami iz 1927. godine „Danas je petak”, napisanoj na samo četiri stranice.
Hemingway opisuje jezivo Kristovo raspeće na Veliki petak. Drama počinje na arhetipski Hemingwayev način. Trojica muškaraca ulaze u gostionicu u jedanaest sati navečer i razgovaraju o alkoholu. Ubrzo njihov razgovor progutaju dnevni događaji. „Danas je bio prilično dobar”, tvrdi prvi aludirajući na Krista. Čitatelj odmah prepoznaje da su to rimski vojnici koji su ga razapeli. U njihovu razgovoru: „Zašto nije sišao s križa?” pita drugi vojnik. „Nije htio sići s križa. On ne igra tako”, sugerira prvi. „Pokažite mi tipa koji ne želi sići s križa”, kaže drugi. Matthew Nickel primjećuje katolički utjecaj i omiljeni Hemingwayev koncept o „milosti pod pritiskom” koji razrađuje u više svojih djela, a tumači se kao hrabrost i sposobnost održavanja dostojanstva i samokontrole u izazovnim okolnostima.
U skladu s Hemingwayevom majstorskom suptilnošću, priča prkosi eksplicitnomu razrješenju. Banalni razgovori sukobljavaju se sa stravičnim, spasonosnim događajima dana. Iskustvo razapinjanja i popratna mračna noć izbrusili su autorove osjećaje i postali njegova opsesija cijeli život – načini na koje ljudi pate, svrha i snaga patnje, njezin patos i užasna ljepota. Njegova osobna patnja dala mu je okus križa i učinila ga svjesnima njegove stvarnosti – ne kao simbola, već kao činjenice.
Glad za Bogom i milošću prožima Hemingwayevo pisanje. I on i njegovi likovi gladni su svetosti, a iako oni to možda ne znaju, on zna. Upravo ga je ta glad natjerala u Crkvu. Crkva je velika, „sadrži mnoštvo”, kako kaže „antikatolik” Walt Whitman, i pruža više načina da netko postane katolički pisac. Hemingway je približavajući se križu spoznavao vlastitu sposobnost kojom je Krista nesvjesno na njega pribijao.
