Moja „tvrdnja” da „nema grijeha” u Bibliji odnosi se na činjenicu koju možda niste znali, a to je da u Bibliji nema riječi koja bi teološki označavala ono što „grijeh” znači. Naime, u Starom zavjetu koristi se bezbroj riječi da bi se označio „grijeh”, ali to su sve „profane” riječi – riječi koje se koriste u svakodnevnoj uporabi. I za profano označavanje „grijeha” Stari zavjet koristi mnoge riječi. Upravo iz pomnije analize tih korištenih riječi može se uočiti kako je Stari zavjet gledao na grijeh i što je za starozavjetnoga čovjeka značio „grijeh”.
Grijeh u Starom zavjetu
Najčešća riječ koja se u Starom zavjetu koristi za ono što mi označavamo grijehom jest hebrejska riječ het i hattat. A osnovno značenje te riječi je „promašiti cilj”. Dakle, riječ ne označava neku intelektualnu pogrešku u prosudbi, nego se prije svega radi o pogrešci da se „postigne cilj”. Znači čovjek nije uspio „stići do cilja” i to je „grijeh – pogreška”. Riječ het se koristila i u situacijama kad bi došlo do „kršenja – razvrgavanja” ugovora među narodima. „Grijeh” je i „nevjera, nelojalnost” dogovoru između dvije strane. Tako da recimo Stari zavjet kaže da je het-grijeh nevjera dogovoru koji je bio između Šaula i Davida o nenapadanju. Pa tako David kaže: „O, moj oče, pogledaj i vidi skut od svoga plašta u mojoj ruci: odsjekao sam skut od tvoga plašta, a tebe nisam ubio; spoznaj i vidi da u mojoj ruci nema ni zlobe ni opačine. Ja nisam zgriješio protiv tebe, a ti vrebaš na moj život da mi ga uzmeš!” (1 Sam 24,12). Grijeh-het je inferiorniji kad ne ispuni svoj zadatak, ili kad domaćin ne pokaže gostoljubivost.
U tom smislu, srž „grijeha”, prema starozavjetnom poimanju je kršenje saveza, ali isto tako, budući da je temeljno značenje riječi het „promašiti cilj”, onda grijeh znači i „nečinjenje”. To jest, ako osoba nešto ne čini, ona je odgovorna za to. „Grijeh” znači „neuspjeh” u smislu da čovjek nije uspio učiniti nešto što je trebao učiniti. U tom smislu Stari zavjet koristi još jednu riječ, a to je awon koja se obično prevodi kao „bezakonje, grešnost, odstupanje, devijacija”. Radi se o tome da dolazi do „iskrivljenja” u smislu da je normalnim postalo ono što se ne može uzeti za normalno; da je stvarnost i realnost postalo ono što ne bi smjelo biti. U tom smislu awon-grešnost znači iskrivljenje-deformiranost koja je ostala kao posljedica grešnoga čina. I kao posljedica toga, dolazi krivnja, koja je neka vrsta tereta što ga čovjek nosi zbog toga što je prouzročio deformiranost. Pa se onda koriste razne slike da bi čovjeku postalo „jasnije” i razumljivije što znači kad prouzroči neko „iskrivljenje” i kakve sve to posljedice ostavlja. Pa Stari zavjet koristi sliku „zahrđalog lonca s kojeg se hrđa ne skida” i koji izjeda čak i tvrdo željezo (Ez 24,6), želeći pokazati što „grijeh” čini i koju razornu moć ima. Kazna za „iskrivljenje” dokaz je da je čovjek odgovoran pred Bogom. U tom smislu grijeh je izraz neodgovornosti prema Bogu. Grijeh je pobuna protiv Boga. Tu se koristi riječ marah, koja temeljno označava pobunu djeteta protiv roditelja. Pobuna nije nešto „neosobno”, nešto što se osobe ne tiče; nego pobuna je svjesno odvajanje, uvreda koja izaziva ljutnju drugoga. Pobuna je tvrdoglavost, svadljivost, narav koja se svemu suprotstavlja.
Za označavanje grijeha se koristi i hebrejska riječ šeker koja znači „lagati”. Ali šeker ne označava samo „laganje” nego svaki grijeh. Laganjem se niječe stvarnost izražena riječima; a grijeh je nijekanje stvarnosti izražene činima. Za označavanje grijeha se koristi i riječ awen koja znači „problem”. Onaj koji griješi on pravi probleme, ne samo sebi nego i drugima.
A što kaže Stari zavjet, odakle potječe grijeh? Grijeh dolazi zbog nedostatka poznavanja Boga. Grijeh proizlazi iz zla srca (Jr 7,24: „A oni ne poslušaše, uho svoje ne prignuše, već pođoše po savjetu i okorjelosti zloga srca svojega; okrenuše mi leđa, a ne lice.”).
Grijeh u Novom zavjetu
Novi zavjet, u odnosu na Stari zavjet razrađuje i dodaje neke nove elemente kad se govori o grijehu. A to su prije svega tri stvari koje želi naglasiti. Prvo, grijeh je čin pojedinca. To jest, grijeh je individualni čin i svatko je osobno odgovoran za njega. Drugo, grijeh je stanje. I treće, grijeh ima moć. To jest, čovjek se ne smije igrati s grijehom i smatrati da je on bezazlen. Međutim, najveća novina koju donosi Novi zavjet u odnosu na grijeh, a što je i najveća utjeha vjernicima, jest činjenica da je Isus taj koji je pobijedio grijeh. Isusova pobjeda nad grijehom je revolucionarna, najradosnija vijest koja je prenesena ljudima. Ovim se nimalo ne umanjuje starozavjetna ideja o snazi grijeha, nego se prije svega želi istaknuti veličina i snaga Božjega spasenjskog djela u Isusu Kristu. Dakle, Stari zavjet naglašava da samo Bog može čovjeka osloboditi grijeha, a u Novom zavjetu imamo činjenicu da je Bog to i učinio. Da je čovjeka oslobodio grijeha.
Kad sinoptička evanđelja govore o grijehu, ona ne ističu toliko sam grijeh nego činjenicu, malo prije rečenu, oproštenja grijeha. Više ističu činjenicu da nam je Bog oprostio grijehe nego sam grijeh. Isus je pobijedio grijeh i stoga njemu nije nikakav problem družiti se s grešnicima, što on bezbroj puta i čini. Družeći se s grešnicima, Isus nije zanemarivao grijeh, u smislu da je smatrao da oni nemaju grijeha. Ni u kom slučaju. On je grešnike pozivao na obraćenje. Ali je svojim „ljudskim” stavom prema grešnicima, njima pomogao da shvate koliko ih Bog voli. A što je u konačnici „ubrzavalo” njihovo obraćenje. Kako bi bilo dobro kad bi takav stav i takvo ponašanje krasilo i svakoga kršćanina.
I Isus je bio svjestan da grijeh izvire iz srca (Mt 15,18-19: „Naprotiv, što iz usta izlazi, iz srca izvire i to onečišćuje čovjeka. Ta iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke.”). No, ono što je revolucionarno, i što je utjeha svakom vjerniku, jest činjenica da je za oproštenje grijeha samo potrebno tražiti oprost, i Bog ga daje. Klasičan primjer je Isusova prispodoba o „rasipnom sinu” kojem otac prašta samo zato što se pokajao i tražio oproštenje. Pa to nema nigdje, mogli bismo reći jednostavnim jezikom! Ima kod Boga! Nažalost kod ljudi najčešće ne.
Ivanovski spisi, za razliku od sinoptika, više govore i opisuju zlo grijeha i posljedice grijeha. Tako se ističe da je grijeh „bezakonje”, „nepravda”; da je onaj koji čini grijeh od đavla; da je rob grijeha. Grijeh je požuda tijela, očiju, oholost života. Grešnik više voli tamu nego svjetlo. Grijeh se suprotstavlja istini. I posljedica grijeha je smrt.
Kad Pavao govori o grijehu, njegova prvotna nakana je istaknuti da je sve čovječanstvo grešno – kako pogani tako i židovi. U prvom redu su to pogani zato što su odbili upoznati Boga, i okrenuli se pohotama svojih srdaca (Rim 1,24). Ali ni židovi nisu ništa bolji, zato što su mislili da će obdržavanjem zakonskih propisa zadobiti oproštenje – što nije točno. Pavao naglašava da je grijeh namjerni čin pojedinca, kao i to da je smrt posljedica grijeha. Međutim, smrt nema konačnu riječ. To jest, smrt Isusa Krista, uništila je grijeh koji donosi smrt. Umirući s Kristom grijehu, kršćanin pobjeđuje grijeh. Po smrti dolazi život. I ne samo da je važno umrijeti s Kristom grijehu nego je isto tako važno uskrsnuti s njim da bi kršćanin zadobio novi život.
Zaključak
Sveto pismo dakle naglašava da je grijeh općeljudska stvarnost. Međutim, iako je grijeh opći, on nema konačnu riječ. Potrebno je prvo umrijeti grijehu zajedno s Kristom; zatim suuskrsnuti zajedno s Kristom da bi se zadobilo život – i to život vječni! Pobjeda nad grijehom dolazi po smrti – smrti grijehu! To nije lako, ali je obveza svakoga vjernika. A u toj pobjedi nije sam i ne može pobijediti sam. Ima Isusa kao pomoć. I to kakvu pomoć!
