Jesen je mnogima najljepše godišnje doba. Vrijeme je to kada su plodovi zreli i kada ih ubiremo. No, jesen može izgledati i kao vrijeme smrti. Noći su sve hladnije i duže, magle sunčevu svjetlost čine manje prozračnom, a lišće žuti i pada na zemlju. Isto tako, u jesensko doba sjećamo se naših pokojnika. Duboko je ljudski sjećati se ljudi koji su u našim životima i srcima ostavili tragove. Pokop mrtvih ukazuje na brigu i osjećaj povezanosti mrtvih i živih. Običaj pokapanja mrtvih u grobnice veoma je star. Neki tvrde da datira još od prije pedeset tisuća godina. I tada je tijelo mrtvih stavljano u pećine, pod zemlju ili je bilo okruženo kamenjem.
Naš europski predak – homo sapiens – pokapao je svoje mrtve s darovima i ukrasima. Nikada do kraja nećemo znati odgovor na pitanje zašto je homo sapiens pokapao svoje mrtve. Po tome se zacijelo razlikovao od životinja. Dakle, među najstarije obrede koje civilizacija pamti ubrajaju se i ukopni. Možda je već u tim prastarim obredima svitala nada da smrt nema posljednju riječ nad životom. Tako će u Egiptu piramide i sjećanje na mrtve postati temeljem kulture toga naroda. U povijesti spasenja u Knjizi Postanka zapisana je Abrahamova želja da pokopa svoju ženu Saru i da ona ima svoj grob. Grob nas podsjeća da svakomu od nas na ovoj zemlji prethodi netko drugi i da postoji kontinuitet među generacijama. Svatko ima pravo na svoj grob i svoje ime.
Kršćanstvo, nastalo iz događaja Isusova uskrsnuća i pobjede života nad smrću i zlom, dalo je još veće značenje ukopu i grobu. Tijelo je za nas kršćane hram Duha Svetoga. Temelj naše kršćanske vjere jest uskrsnuće tijela. Svoju zajednicu Crkvu mi kršćani nazivamo mističnim Kristovim tijelom. Krist je glava, a mi smo udovi. Na uskrsno jutro uskrsnuo je Krist, glava Crkve, a zatim slijedi tijelo – to smo mi. Zato Crkva slavi liturgiju sprovoda i mise za pokojne. U molitvenom zajedništvu svjedočimo da smo sposobni za bratstvo i sestrinstvo s mrtvima. Molitva za pokojne ne boji se odjenuti bojom žalosti, ali to ne čini da bi gajila tugu, nego da bi stavila u vatru dramu smrti.
Pozvani u Isusu Kristu
Ulazna antifona mise za pokojne Requiem aeternam,čiji je tekst uzet iz četvrte Ezrine knjige (apokrifna knjiga), sastavni je dio Vulgate – prijevoda Biblije na latinski što ga je sačinio sv. Jeronim. Ta jednostavna i kratka molitva – Pokoj vječni daruj im Gospodine i svjetlost vječna neka im svijetli, počivali u miru – izražava sve što je potrebno za spomen mrtvih pred Gospodarom života. Kršćaninov život duhovni je boj, ponekad vrlo težak i zamoran. Borba protiv zla bit će dobivena i mrtvi će počinuti od svojih trudova (Otk 14,13). I neka im zauvijek svijetli svjetlo koje je Krist, prvorođenac prije svakoga stvorenja, brat svakoga čovjeka. Biti u svjetlu znači biti zauvijek u zajedništvu s Kristom i uživati njegov mir koji je vječni život i beskrajna radost. Na veličanstvenoj gregorijanskoj melodiji ulazne antifone Pokoj vječni nadahnjivali su se brojni glazbenici koji su pisali note za Requiem.
Katekizam Katoličke Crkve kaže da se molitvena praksa za pokojne oslanja na Sveto pismo. U Drugoj knjizi o Makabejcima piše izričito da je Juda Makabejac prinio žrtvu naknadnicu za pokojne da im se oproste grijesi (2 Mak 12,46). Crkva je od prvih vremena častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi očišćeni mogli prispjeti k blaženome gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika (KKC 1032). Crkva, u koju smo u Kristu Isusu svi pozvani i u kojoj stječemo svetost, bit će dovršena tek u nebeskoj slavi, kada će doći vrijeme obnove sviju stvari i kada će se s ljudskim rodom u Kristu savršeno obnoviti i sav svijet, koji je s čovjekom prisno povezan te po njemu napreduje prema svome cilju (Lumen gentium,br. 48).
Spomendan svih vjernih mrtvih u liturgijskom kalendaru nalazi se odmah poslije svetkovine Svi sveti. Kao da nam Kalendar slikovito želi reći da sveti uzimaju mrtve za ruke i vuku ih u svoje zajedništvo, podsjećajući nas tako da se ne spašavamo sami. Na Spomendan svih vjernih mrtvih kršćani ne samo da se sjećaju svojih mrtvih nego idu i na groblja, kao da ih tamo žele susresti. Iz poštovanja prema njima grobove pokrivaju cvijećem i svijećama. Na svetkovinu Svi sveti Crkva slavi veliko otajstvo vjere, istinu koju ispovijedamo svake nedjelje u slavlju svete mise formulom: Vjerujem u općinstvo svetih.
Zajedništvo svetih
Što je to općinstvo svetih – communio sanctorum? Izričaj ‘općinstvo svetih’ ima dva usko povezana značenja: zajedništvo u svetim stvarima i zajedništvo između svetih osoba. Papa Franjo navodi da ako pati jedan ud tijela, pate svi; ako se on veseli, svi su u veselju. Čak i grijeh jednoga pogađa sve. Isto kao i ljubav svake pojedine osobe. Veza koja postoji u ovom zajedništvu svetih tako je jaka da je ni smrt ne može raskinuti. Naime, općinstvo svetih ne tiče se samo braće i sestara koji žive pored mene u ovom povijesnom trenutku, nego i onih koji su završili put, zemaljsko hodočašće, i prešli prag smrti. I oni su u zajedništvu s nama. U Kristu nas nitko nikada ne može istinski odvojiti od onih koje volimo i koje smo voljeli, s kojima smo povezani snažnom egzistencijalnom vezom, svojstvenom samoj našoj naravi i koju nitko ne može raskinuti. Oni su uvijek uz nas, a samo se način zajedničkoga života mijenja.
U Katekizmu Katoličke Crkve nalazimo objašnjenje ovoga otajstva vjere. Crkva je općinstvo svetih: ta riječ označava ponajprije svete stvari, nadasve euharistiju, koja predočuje i izvršava jedinstvo vjernika koji tvore jedno Tijelo u Kristu. Ista riječ označava također zajedništvo svetih osoba u Kristu koji je umro za sve, tako da sve ono što svatko čini ili trpi u Kristu ili za Krista, donosi plod svima. Kad danas govorimo o svetim ljudima, obično mislimo na ljude koji su se od drugih istaknuli izvanrednim herojskim krjepostima i koje je zbog toga Crkva uzdigla na čast oltara. U počecima Crkve nije bilo tako. Taj se izraz u prvim kršćanskim zajednicama bez razlike koristio za označavanje svih kršćana, o čemu svjedoče poslanice sv. Pavla apostola koji je, obraćajući se kršćanima raznih zajednica, koristio izraz ‘sveti’. Za Pavla mi kršćani smo sveti zato što smo istinski posvećeni krštenjem (1 Kor 6,11) i zato što krštenjem postajemo članovima mističnoga Tijela Kristova (Crkve), koje je sveto (1 Kor 12,27) i konačno zato što smo pozvani na svetost i slavu u nebu. Svi su dakle Isusovi učenici na neki način sveti i svi zajedno čine općinstvo svetih. Stablo svetosti ima stoga i zemaljski i nebeski korijen. Naime, u euharistijskom slavlju mi, zemaljski sveci, pozvani Božjom riječju, zazivamo nebeske svece i osjećamo se s njima u zajedništvu, kao što molimo i u Litanijama svih svetih u slavlju nekih sakramenata. Tako Crkva moli ono što vjeruje (zakon moljenja određuje obvezatan zakon vjerovanja).
O općinstvu svetih ovako se izražava Drugi vatikanski koncil: „Dok ne dođe Gospodin u svojem veličanstvu i svi anđeli s njime (usp. Mt 25,31) te mu se, pošto bude uništena smrt sve podvrgne (usp. 1 Kor 15,26-27), neki od njegovih učenika putuju zemljom, drugi se – završivši ovaj život – čiste, a neki su proslavljeni motreći ‘jasno samoga trojedinoga Boga kakav jest’; premda na različit način i u različitom stupnju, ipak svi dijelimo zajedništvo u jednoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu te pjevamo svome Bogu istu pjesmu slave.” (Dogmatska konstitucija o Crkvi, br. 49).
Duga tradicija naše Crkve podijelila je sveopću Crkvu u tri grane: pobjednička, putujuća i trpeća. Pobjednička Crkva je Crkva na nebu, u kraljevstvu Božjem, tamo gdje je Presveto Trojstvo, anđeli i sveci te prebivalište svih onih koji su u Kristu dosegli puninu spasenja. Putujuća Crkva su vjernici koji još putuju zemljom u vječnu domovinu. Trpećom Crkvom zovu se vjernici koji su u čistilištu i čiste se od svoje grešnosti. Čistilište nije neka vrsta privremenoga pakla. To je prije prag, predsoblje neba.
Cjelokupni nauk o općinstvu svetih potječe iz evanđelja i drugih novozavjetnih spisa (Mt 10,40; 18,17; 19,28; Lk 10,16; Iv 15,5; 1 Kor 12,12-13; 1 Kor 12,26-27 i dr.). U prvim stoljećima kršćanstva o ovoj istini pisali su crkveni oci: Klement Rimski, Hermin pastir, Ignacije Antiohijski, Didahe, Barnabina poslanica. U 4. st. ovaj nauk doživio je veliki razvoj zahvaljujući sv. Baziliju, Grguru Nazijanskom, Epifaniju, Hilariju, Ambroziju, Augustinu. Najkasnije početkom 5. st. izraz ‘općinstvo svetih’ umetnut je u apostolski simbol vjere (Vjerovanje). Umetanje ovoga izraza u simbol vjere nije izazvalo nikakvo protivljenje jer je predstavljalo sintezu predajom prenesenoga nauka. Izraz ‘općinstvo svetih’ pojavljuje se prvi put u Explanatio symboli, od Nicete. On kaže: „Što je Crkva ako ne zbor svih svetih.”
Velika Božja obitelj
Točno značenje fraze koja spaja communio i sanctorum nije jasno. Izraz je dodan Vjerovanju koje se moli na Zapadu, ali se ne pojavljuje u Bibliji ni u bilo kojem Vjerovanju istočnoga kršćanstva. Iako se ne upotrebljava sam izraz, stvarnost ‘općinstva svetih’ iz istočne perspektive jest blisko dioništvo kršćana na ‘dobrim stvarima’ spasenja, osobito na krsnom daru koji je Duh Sveti te na euharistijskom daru koji je Gospodinovo Tijelo i Krv. Općinstvo, zajedništvo kršćana na tim dobrima omogućuje im zajedništvo s trojednim Bogom te međusobno u jednoj zajednici Gospodinova Tijela koje je Crkva. Na Zapadu je naglasak češće bio na zajedništvu kršćana međusobno.
Sveti Augustin, koji je utjecao na kasnije zapadne pisce, protumačio je izraz communio sanctorum kao zajedništvo kršćana, osobito s onima koji su umrli u vjeri, općinstvo utemeljeno na zajedničkom posjedovanju iste vjere i nade. Nakon srednjega vijeka zapadno tumačenje pojma communio sanctorum nastavilo se usmjeravati na općinstvo, zajedništvo kršćana s vjernicima koji su umrli. Osobito se naglašavala uzajamna pomoć koju kršćani na zemlji i u čistilištu daju jedni drugima svojom molitvom, dok su neki drugi pisci prve polovice 20. st., poput J. Jungmanna, naglašavali općinstvo svetaca kao mističnu stvarnost.
Neki su sveci jedva čekali da budu u punini života kako bi se mogli posvetiti ljubavi. Možda je u tom pogledu najpoznatija izjava sv. Terezije od Djeteta Isusa koja kaže: „Svoje ću nebo provoditi čineći dobro na zemlji.” Jedna druga Terezija, svetica iz Kalkute, poručila je svom duhovnom ocu: „Ako ikada postanem sveta – zacijelo ću biti svetica ‘tame’. Trajno ću biti odsutna s neba – da bih palila svjetlo onima koji su na zemlji u tami.” Lijepo je i utješno znati da smo braća i sestre u Crkvi, ali je još ljepše znati da naše zajedništvo ne završava na zemlji i nije ograničeno samo na zemlju nego se proteže kroz cijelu vječnost. Katekizam navodi primjer sv. Dominika, utemeljitelja Reda propovjednika, koji je umirući rekao svojoj braći: „Ne plačite! Bit ću vam korisniji poslije smrti i uspješnije ću vas pomagati nego za svoga života.”
Jedne je nedjelje sv. Franjo Saleški u malom alpskom selu u Švicarskoj propovijedao o općinstvu svetih. Međutim, bjesnila je snažna oluja i bilo je samo sedmero nazočnih. Među njima je bila jedna žena koja se obratila na kalvinizam (koji tvrdi da je idolopoklonstvo zazivati svece na nebu i da je pogrešno moliti za duše u čistilištu). Sveti je Biskup, unatoč vrlo malom broju ljudi, ipak zanosno održao propovijed. Propovijedao je s takvim žarom da mu se ta žena bacila pred noge i molila da je primi u krilo Crkve. Utješna pomisao na veze između putujuće i proslavljene Crkve, između svih svetih duša, potaknula ju je da se vrati svetoj vjeri svojih otaca i donese odluku da se nikad više ne odvoji od Crkve.
Moleći za pokojne vjernike ne smijemo zaboraviti moliti i za žive koji se kao i mi svakodnevno suočavaju s raznim životnim kušnjama. Svi živi i mrtvi, ujedinjeni u zajednicu Crkve, čiji smo članovi postali krštenjem i hranimo se Tijelom Kristovim, dio smo velike Božje obitelji.