Gostoljubivost je karakteristika koju bi svatko trebao njegovati i prakticirati. Prihvaćanje gosta ili stranca s ljubavlju i dobrohotnošću je stav koji bi morao krasiti svako ljudsko biće. I mnogi narodi, od najstarijih vremena, bili su svjesni ove potrebe. I ne samo svjesni, nego se gostoljubivost i očekivala; moglo bi se čak reći da je bila obveza. Gostoljubivost je bila proces „prihvaćanja” stranaca, koji su u tom procesu od stranaca postajali gosti. Međutim, svetopisamska gostoljubivost ima posebne nijanse budući da Bog i Krist igraju važnu ulogu u ovoj stvarnosti, jer se prikazuju kao gostoljubivi domaćini.
Hebrejska riječ uz koju se veže gostoljubivost je gēr koja znači „stranac”. Radi se o osobi koja ne pripada grupi, rodbini, klanu i stoga je izdvojena, i u neku ruku bespomoćna. Stoga „stranci” moraju biti pod zaštitom domaćina, ili onoga koji je na čelu zajednice. Dužnost štiti strance i iskazivati im gostoljubivost je ne samo preporuka, nego je to obveza koja proizlazi iz Božje odredbe u knjizi Levitskog zakona, gdje se kaže: „Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji. Ja sam Jahve, Bog vaš.” (Lev 19,33-34).
Stranac postaje gost
Ponekad se u procesu transformacije „stranca” u „gosta” primjenjivala praksa kušnje stranca, da bi se provjerilo da on nema nekih neprijateljskih namjera. Praksa pranja nogu strancu označavala je da je „stranac” postajao “gost” (vidi Post 18,4; 19,2; 24,32). Koliko je gost značio domaćinu i kolika je dužnost domaćina bila da zaštiti gosta pokazuje i primjer iz knjige Sudaca kada je domaćin bio spreman čak žrtvovati svoju kći, da bi zaštitio gosta od požude napadača (vidi Suci 19,16-24).
Da je gostoljubivost bila važna, pokazuje i činjenica da je ona Bogu draža od posta. Prorok Izaija to jasno ističe: „Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda: kidati okove nepravedne, razvezivat’ spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi” (Iz 58,6-7). Klasični primjer biblijske gostoljubivosti donosi Psalam 23 koji u prvom dijelu govori o Bogu kao brižljivom pastiru, a u drugom kao milosrdnom domaćinu. I pastir i domaćin se brinu za tri stvari – hranu, piće i zaštitu. I u Post 18 se nalazi na daleko poznata zgoda o Abrahamovoj i Sarinoj gostoljubivosti prema strancima koji im dolaze za vrijeme ljetne žege. Abraham strance prima tako da im prvo nudi vode da operu noge, a onda za njih priprema pravu gozbu od mesa i svakovrsnog jela (vidi Post 18). I kao nagradu za gostoljubivost gosti mu prenose vijest da će mu žena roditi sina. Božja volja izlazi na vidjelo kroz pokazivanje gostoljubivosti.
Neiskazivanje gostoljubivosti izazivalo je ukor. Tako midjanski svećenik Reuel kori svoje kćeri što Abrahamu nisu iskazale gostoljubivost (Izl 2,20). I ne samo to, slijedi kazna za one koji ne iskažu gostoljubivost: „Neka ne ulazi u Jahvinu zajednicu ni Amonac ni Moabac. A sve zato što nisu izašli pred vas s kruhom i vodom kad bijaste na putu izišavši iz Egipta” (Pnz 23,3-4).
Poljubac u obraz
Kod dočekivanja gostiju, Sveto pismo spominje nekoliko načina pozdravljanja. Prvi način pozdrava i izražavanja gostoprimstva je verbalni pozdrav. U Bibliji se tako spominju pozdravi poput „Zdravo” (Mt 28,9), „Mir vama” (Iv 20,21), „Mir kući ovoj” (Lk 10,5). Drugi način pozdrava je bio poljubac u obraz. Samuel je poljubio Saula, nakon što ga je ovaj pomazao (1 Sam 10,1), a i sveti Pavao govori o „svetom cjelovu” (Rim 16,16).
Treba pogledati i primjer kako bi se gost trebao ponašati kada dođe u goste. Isus je lijepo pokazao kako se gost treba ponašati. Stranac ili gost mora poštovati domaćina. (Kada je Isus jeo s grešnicima, nije ih odmah optužio da su grešnici; vidi Mt 9,10; Lk 5,29). Gost ne smije preuzeti ulogu domaćina i raditi što hoće, nego slušati domaćina. (Isus kao gost u kući, ozdravlja tek onda kad to od njega traže; Mk 1,30: „A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju”). Savršen primjer kako se treba ponašati kad se dođe u goste, pokazao je Isus kad je bio pozvan od strane carinika u njegovu kuću (vidi Lk 7,36-50).
Krepost gostoljubivosti se posebno hvali u Novom zavjetu. Isus gostoljubivost pokazuje kroz često korištenje slike nadolazećeg kraljevstva Božjega kao onoga gdje će biti gozba. Od evanđelista je posebno Luka naglašavao temu gostoljubivosti, kako u evanđelju, tako i u Djelima apostolskim kad ističe da se mjesne crkvene zajednice moraju brinuti za putujuće misionare.
Primjeri obveze gostoljubivosti nalaze se i u Rim 12,13 gdje Pavao zapovijeda: „Pritječite u pomoć svetima u nuždi, gajite gostoljubivost!”; 1 Tim 3,2: „Treba stoga da nadglednik bude besprijekoran, jedne žene muž, trijezan, razuman, sređen, gostoljubiv, sposoban poučavati”; Tit 1,8 gdje se ističe da starješina Crkve ne može biti onaj koji ne gaji gostoljubivost. Heb 13,2 je klasičan novozavjetni primjer poticaja na gostoljubivost kad se ističe: „Gostoljublja ne zaboravljajte: njime neki, i ne znajući, ugostiše anđele!”; zatim u 1 Pt 4,9: „Gostoljubivo primajte jedni druge bez mrmljanja!”; te Gal 6,10: „Dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima”. Gostoljubivost, ili negostoljubivost je jedna od stvari prema kojima će se ljudima suditi (vidi Mt 25,31-46), što je više nego dovoljan razlog da svaki čovjek obvezu gostoljubivosti ozbiljno shvati.
