To je čašćenje i štovanje „Torinskoga platna“ (čuva se u Torinu u Italiji), jedne od najstarijih, najsvetijih i najvažnijih kršćanskih relikvija, direktno povezanih uz štovanje Muke Isusove. U posebnim svečanim prigodama priređuje se izlaganje javnosti Svetoga platna u torinskoj katedrali radi štovanja i vjerničkoga divljenja. U zadnje vrijeme izlagano je za Jubilarne godine – 2000, i u Godini svećenika – 2010. (10. travnja do 23. svibnja 2010). Ovdje smo ga spomenuli kao svojevrsni trag vjekovnog spominjanja i štovanja Muke Kristove i žalosti Marijinih.
Dvije pučke pobožnosti kod Hrvata uopće, posebno u Bosni i Hercegovini, snažan su izraz štovanja Muke Kristove i Gospe žalosne. To je pobožnost Puta križa i Gospin plač. Put križa je do danas najsnažnija javna pučka pobožnost u svim župnim crkvama petkom ili nedjeljom prije pučke mise tijekom korizme, a privatno često ne samo u korizmi, već i u drugo vrijeme.
Povijesni pogled
Kako smo već istaknuli, štovanje Muke Isusove i Gospe žalosne vrlo je staro. Kao oblik i kao pučka pobožnost Gospin plač također ima svoju dugu povijest. O tome ovdje u najkraćim crtama.
Prema dosadašnjim povijesnim podacima, prvi tragovi Gospina plača, kao oblika i kao pobožne prakse, sežu u 11. stoljeće u Engleskoj. Prvi Plač na latinskom jeziku pod naslovom Planctus Beatae Virginis (latinska riječ „planctus“ znači plač) pripisuje se sv. Anselmu (1033-1109). Spis ima i ove naslove: Dialogus B. Mariae et Anselmi de Passione Domini i Planctus Beatae Mariae Virginis ad Anselmum de Passione Domini. Sv. Anselmo iz Aoste u Italiji, najprije svet redovnik-benediktinac, zatim velik opat u opatiji Bec u Engleskoj, također velik i pobožan teolog i filozof svoga vremena, borac za Crkvu i, konačno, velik nadbiskup u Canterburyju, onda i danas vjerskom centru Engleske. Spomenuti Planctus odraz je njegove gotovo mistične duše. U uvodu svoga Planctusa kaže se kako je sv. Anselmo postio i molio Blaženu Djevicu da bi mu pomogla što bolje upoznati i razumjeti bol i muku našega Spasitelja, njezina božanskoga Sina. Gospa mu se osobno ukazala i rekla kako je Isus toliko trpio u svojoj muci, da to nitko nije u stanju ispripovjediti bez plača i boli. Tako je nastao Anselmov Planctus – Plač Gospin, u kojemu sv. Anselmo Gospu pita o Isusovoj muci (od molitve u Getsemaniju do polaganja u grob na Kalvariji), a ona mu odgovara. Cijeli Plač je podijeljen u 16 poglavlja.
Vrlo vjerojatno je Anselmov Planctus imao velik poticaj i upliv u kasnijem pisanju i pobožnoj praksi Gospina plača. Tako je poznati talijanski pjesnik, Jacopone da Todi (1236-1306), kojega neki smatraju neposrednim pretečom Dantea Alighierija (1265-1321), napisao svoj Il pianto della Madonna – Gospin plač, svoje glavno životno djelo. On je gotovo sigurno autor i glasovite latinske marijanske sekvence Stabat Mater dolorosa – Rascviljena Majka staše. Njegov Gospin plač – Il pianto della Madonna zapravo je srednjovjekovna talijanska lauda (pohvala), pučkog karaktera, namijenjena prije svega pobožnom puku. Nastanak pučke laude povezuje se direktno sa svetim Franjom Asiškim i njegovom duhovnošću, odnosno zanosom i ljubavlju prema svim stvorenjima, zbog kojih i s kojima treba hvaliti našega Stvoritelja. Franjina lauda Pjesma bratu suncu označila je početak i zamah bezbrojnim pučkim laudama, koje su od 13. do sredine 19. stoljeća u Italiji predstavljale glavnu crkvenu pučku pjesmu (popijevku).
U Svjetlu riječi možete nabaviti izdanje Gospinog plača po tekstu fra Petra Kneževića u kojemu se nudi nekoliko mogućnosti i načina njegova pjevanja ili recitiranja te ga preporučujemo svim vjernicima
Jacoponeova marijanska lauda Il pianto della Madonna – Gospin plač ima dramski karakter, vrlo ugodnu i zanimljivu formu. Sva je u stihu sedmercu, po četiri stiha u 33 strofe; izuzetak je prva strofa s tri stiha, koja ostalim strofama služi kao veza i vrlo ugodan ritmički odjek jer se njezin treći stih rimuje s četvrtim stihom svake pojedine strofe, sve do posljednje – svega 34 strofe, 135 stihova). Neodoljiva ugodnost je i međusobno rimovanje triju prvih stihova u svakoj strofi (monorim). Kod recitiranja ili pjevanja ovoga Plača – Laude izmjenjuju se četiri razna lica: pisac, Marija, puk i Krist. Tako i sadržaj i izvođenje imaju dramski karakter. To su poznata srednjovjekovna sveta skazanja ili prikazanja, odnosno svete drame, koje predstavljaju važnu etapu u europskoj dramskoj umjetnosti uopće. Razvojni put je ovako išao. Iz crkvene liturgije razvila se liturgijska drama, iz nje dramatizirana lauda na narodnom jeziku i, konačno, sveto prikazanje ili sveta drama, kako smo je ovdje razumjeli. Takvi (dramski) Gospini plačevi doslovce su preplavili cijelu Evropu, počevši od 13. stoljeća (u Njemačkoj ih je u tom stoljeću bilo 39, od raznih autora).
Sve je to u našim krajevima također snažno odjekivalo. Prvi zapisi Gospina plača kod nas Hrvata, prema dosadašnjim podacima, nalaze se u glagoljaškoj literaturi od 14. do 15. stoljeća (vidi u Sv. Ceciliji, 1929, str. 62). Ipak, plačevi nekih autora iz nešto kasnijeg vremena posebno su se nametnuli i u raznim preinakama održali sve do danas.
U tradiciji hrvatskih Plačeva puno je originalnoga i domaćega, europski (osobito talijanski) Plačevi poslužili su samo kao uzor i nadahnuće. Najstariji tekst Plača nalazi se u Picićevoj (Rapskoj) pjesmarici (1471). Tridesetak godina kasnije tiskan je glagoljski Plač, po uzoru na Picićev (više dramski). U tom još dotjeranijem obliku jest Plač u glagoljskom zborniku Šimuna Klimantovića (1505. i 1514). Slijedila su izdanja u narativnom obliku: u Osorsko-hvarskoj pjesmarici (1533), Korčulanskoj (1560), drugoj Rapskoj (1563), Budljanskoj (1640).
Ali za procvat i bogatstvo Plačeva kod nas najzaslužniji je fra Matija Divković (1563-1631), bosanski franjevac, rodom iz Jelašaka. Divković je znalački napravio prirodan sažetak prethodnih izdanja. Njegov Plač blažene Divice Marije (1616), prilično kratak (418 stihova), a opet cjelovit, u pripovijedanju spontan i neodoljiv, dobar i praktičan svakome za privatno i zajedničko pjevanje, tiskan u tzv. Malom nauku karstjanskom, doživio je mnoga izdanja. i poslužio kao uzor svim kasnijim izdanjima. Divković sadržajem slijedi Anselmov Planctus, samo s drugačijim rasporedom: umjesto poglavlja, cijeli tekst raspoređuje u dva dijela – od Getsemanija do Groba na Kalvariji i drugi dio događaji nakon toga. Divkovićev Plač poslužio je kao uzor svim kasnijim izdanjima. Među njima se ističu izdanja Citharae Octochordae (1701, 1723). Odmah nakon toga, godine 1726, Divkovićev Plač obradio je i na svoj način preradio njegov redovnički subrat, fra Toma Babić (1680-1750), čiji je tekst, duboko prožet Divkovićevom građom i potkom, i danas ponegdje u uporabi (neki krajevi u Dalmaciji). Zatim se pojavio plač: Muka G. N. Isusa Krista i plač Majke Njegove (1753), od fra Petra Kneževića. Nakon njega i po uzoru na njega tiskao je, u pjesmarici Vinac bogoljubnih pisama (Budim, 1856), svoj Plač, s 372 stiha – fra Marijan Jaić, Brođanin (1795-1858). U Novom vijencu isti Plač (428 stihova osmeraca) tiskan je u Đakovu (1908) i u Dubrovniku (1915). U Bosni je danas najpoznatiji spomenuti plač od fra Petra Kneževića: Muka G. N. Isusa Krista i plač Majke Njegove, koji svijet, zbog dužine teksta (1.542 stiha osmerca), običaje nazivati „veliki“ ili „dugi“, za razliku od Divkovićeva „malog“ Plača (668 stihova osmeraca) – i danas u uporabi, posebno u Hercegovini (v. Molitvenik fra Anđela Nuića, Mostar 1989, str. 263-285). Kneževićev Plač je dramatičan i slijedi takve prethodne uzore: izmjenjuju se uloge Pisca, Gospe i Isusa, dok učenik Ivan nastupa samo na početka i pri kraju, dok u spomenutom Divkovićevom „malom“ Plaču nema izdvojenih nastupa pojedinih uloga, već Pisac sam od početka do kraja nastavlja opisivati i voditi cijelo događanje. Oba Plača prepoznatljiva su po prvim stihovima:
Divković Knežević
Muka gorka Gospodina Što ste stali, o misnici,
Isukrsta Božjeg Sina Što radite, redovnici?
Po Ivanu evanđelisti Što se zgodi, jur vidite,
Koji Gospi plač navisti. Zašto, dakle, ne cvilite?
Uspoređujući i analizirajući tekstove raznih, ovdje spomenutih Plačeva, može se reći da su se stihovi Divkovićeva Plača do danas ipak održali, bilo doslovce (makar i fragmentarno), bilo kao ideja ili kao forma.
Pjevanje Gospina plača
Slično kao i Put križa, pjevanje ili pobožno privatno recitiranje (moljenje) Gospina plača vrlo je omiljena vjernička praksa sve do danas. To u prvom redu vrijedi za Bosnu, gdje je danas u uporabi najvećim dijelom Kneževićev – „dugi“, ali nije nepoznat ni Divkovićev – „kratki“ Plač (uglavnom kao privatno pobožno pjevanje ili moljenje).
U Bosni je u zajedničkim javnim pobožnostima prihvaćen Plač od fra Petra Kneževića, vjerojatno zbog svog živog, vrlo osjećajnog dramskog događanja, također zbog svog melodijskog bogatstva i izazova. Svaka uloga ima svoju melodiju, a te su melodije ponekad originalne u pojedinim bosanskim regijama. Tako uloga Pisca danas ima četiri napjeva, prema četirima bosanskim pokrajinama: fojnički napjev, kreševski napjev, vareški napjev, travničko-livanjski napjev. Napjev za ulogu Ivana je zajednički, isto tako za Isusa, dok napjev za ulogu Gospe varira u pojedinim krajevima, ili bolje rečeno, barem tri takva napjeva poznata su, s neznatnim varijantama, u svakom kraju. Svečano zajedničko pjevanje Gospina plača u crkvi, prema nastupima raznih uloga, prava je sveta drama, s vrlo dubokim duhovnim pobudama. – Zbog svoje dužine Kneževićev Plač se ne može tiskati ni u jednom molitveniku, već uvijek samo kao zasebna knjižica. Taj Plač u Bosni je do sada doživio 38 izdanja. Zadnje izdanje od prije 7 godina (Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb 2003) gotovo je rasprodano. Priređivač toga izdanja (fra Slavko Topić), u sporazumu s izdavačem, predložio je posebno tehničko rješenje za današnje pjevanje ovoga Gospina plača. Naime, predložene su tri varijante kod pjevanja: da se pjeva cijeli tekst (svih 1.542 stiha), da se, radi kratkoće vremena, pjevaju samo odabrane kitice (u knjižici kitice tiskane masnim slovima, to je 698 stihova, za oko polovicu manje; kod skraćivanja se nije diralo u tijek i redoslijed pojedinih uloga, kako stoje u originalu). Treća predložena varijanta, tiskana na kraju cjelovitoga teksta, zapravo je pobožnost Puta križa napravljena od odgovarajućih kitica Kneževićeva Gospina plača. Za svaku od 14 postaja Puta križa odabrane su kitice ovoga Plača, koje sadržajem odgovaraju za prizor pojedine postaje. Za uvod i postaje i završetak ove vrste pobožnosti Puta križa odabrano je 82 kitica Plača. Kako smo istaknuli, razlog za ovu trostruku varijantu i ponudu za pjevanje Gospina plača danas, jest nedostatak vremena, zbog drugih liturgijskih događanja u koje je svijet uključen u Velikom tjednu. Ako se nema vremena organizirati i pripremiti pjevanje Gospina plača u cijelosti, niti po skraćenoj varijanti, onda se Plač može pjevati barem u petak pred Cvjetnicu, ili drugi koji dan kad se obavlja pobožnost Puta križa u korizmi, stapajući tako dvije omiljene pobožnosti u jednu. Tako će se sačuvati tradicija i praksa zajedničkog pjevanja Plača danas. Jer, u tome se u zadnje vrijeme, zbog liturgijskih promjena, znatno popustilo – ponegdje sve do potpune zanemarenosti. Privatno pjevanje ili recitiranje (moljenje) Plača još uvijek se održava po kućama, zajedno ili pojedinačno, tijekom cijele korizme u večernjim satima. Inače, prirodno tradicionalno mjesto pjevanja Plača uvijek je bilo (i ostaje!) na Veliki petak uvečer. Praksa danas dirigira drugačija rješenja. Važno je pod svaku cijenu sačuvati ovu dragu pobožnost.
U Hercegovini se uglavnom pjeva Divkovićev Plač, tradicionalno (obvezatno!) tiskan u popularnom Molitveniku fra Anđela Nuića. (Molitvenik je prvi put tiskan 1892, priredio ga je provincijal hercegovačkih franjevaca, fra Anđeo Nuić, do danas tiskana 24 izdanja – uvijek u vrlo velikom broju primjeraka). I danas pojedine osobe ispjevaju cijeli ovaj Plač po vrlo jednostavnom, melodijski i ritmički dosta brzom, često svom vlastitom napjevu.
Gospin plač se pjevao ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u Slavoniji, u Dalmaciji. „U zagrebačkoj nadbiskupiji, u dekanatu požeškom i našičkom bio je običaj da u korizmi gotovo svaku večer kad se stane mrak hvatati pjevaju djevojke pred križem ‘Plač Gospin’. Kad zazvoni zvono na večernji pozdrav Gospin, odmah prestanu i izmoliv još ‘Anđeo Gospodnji’, vraćaju se kući. A na Veliki petak pred večer dolaze djevojke pred Božji grob i opet pjevaju Muku Isusovu ili Plač Gospin“ (v. Sv. Cecilija, 1916, str.69). – Dakle, kod Hrvata uopće pjevanje Gospina plača je naša sveta duhovna baština, koju ne smijemo zanemarivati.
