Početna stranica » Glas za budućnost, a ne za prošlost

Glas za budućnost, a ne za prošlost

129 pregleda

Izbori u normalnim zemljama uistinu su praznik demokracije. Na dan izbora narod ima stvarnu moć u svojim rukama od koje strepe čak i političari. Toga dana ljudi svojim glasovima mogu smijeniti one za koje smatraju da su izigrali njihovo povjerenje ili nisu bili dovoljno dobri u obnašanju svojih dužnosti.

Isto tako mogu dati povjerenje onima za koje smatraju da mogu bolje. Zahvaljujući tom činu u demokratskim državama vidimo da, unatoč snazi pojedinaca i stranaka, interesnih skupina i lobista, ipak narod ima zadnju riječ. Uostalom bili smo svjedoci kako su u povijest odlazili nedodirljivi, a kako su priliku dobivali manje poznati, kako su se pojedine stranke urušavale, a kako su stasale nove političke opcije. Zato se u zapadnoeuropskim državama, otkako su obični ljudi dobili pravo glasa, na taj dan odijevaju najsvečanija odijela i ponosno odlazi na birališta.

Iako bi građani, odnosno birači, trebali sve četiri ili pet godina (koliko u većini zemalja traju mandati zakonodavnoj i izvršnoj vlasti) kontinuirano nadzirati one na vlasti i odlučivati o njihovoj sudbini, znamo da je u praksi to drukčije. Oni koji se dočepaju vlasti mogu se na njoj i održati različitim koalicijama, smicalicama i manipulacijama, pa i kupovinom ruku u parlamentu… Tako da narod stvarno drži u šaci one na vlasti i u oporbi isključivo na dan izbora. Tada zapravo odlučuje o svojoj sudbini, a posredno i o sudbini onih kojima je politika zanimanje. Zato političari stvari ne prepuštaju slučaju, već u predizbornoj kampanji – koja prethodi izborima, a trebala bi poslužiti informiranju birača o političkim strankama i kandidatima te njihovim programima – pokušavaju uvjeriti građane kako su baš oni najsigurniji i počesto jedini izbor. Obično računaju na političku neupućenost građana, ponekad i na njihovo slabo pamćenje, ali i podložnost suvremenim medijskim manipulacijama te svjesni da građani nikada ne biraju one najbolje, već one koji ih najbolje uvjere u svoju ispravnost.

James Robinson je napisao kako se političke kampanje pretvaraju u „orgije emocija sa svrhom skretanja pozornosti sa stvarnih pitanja, a kako bi paralizirali i ono malo moždanih sposobnosti za zdravo rasuđivanje”. I stoga ne čudi što su mnogi birači na kraju kampanje više zbunjeni, nego informirani. A mnogi nisu sigurni za koga će glasovati i na sami dan izbora.

Glasovati za ideju

Jedna od najboljih analiza koju birač može napraviti prije izbora jest dobro proučiti programe za koje se stranke zalažu te imena kandidata na listama. Ondje treba tražiti ljude koji nam svojim životom i radom jamče da bi nas kvalitetno mogli zastupati. Često ondje završe stranačkim šefovima dragi ljudi, ali ako ne mogu motivirati stotinjak ili tisuću birača da baš zbog njih iziđu na birališta, pitanje je kakva su oni dodatna vrijednost listi. Uvijek se glasa za ljude, a ne za stranke. Ili kako je govorio francuski guru političkoga marketinga Jacques Séguéla – glasuje se za ideju, a ne za ideologiju; za budućnost, a ne za prošlost; za vrijednost, a ne za funkciju. Glasuje se u biti za sebe, a ne za kandidata.

Većina ljudi najčešće se pita: kakvu ću ja, moja obitelj i zajednica u kojoj živimo imati korist, ako određeni kandidat dođe na vlast? To je ključan filter za procjenu vrijednosti određenoga kandidata ili stranke. Zato su uvijek u prednosti oni koji su imali priliku zapošljavati, dijeliti donacije, činiti usluge jer su stvorili povezanu, pa i ovisnu strukturu. S druge strane, oni koji još nisu bili na vlasti uvijek mogu obećavati i nemoguće (posebice ako obećanja zvuče privlačno običnom čovjeku) jer nisu iskusili realnost političkoga života i težinu realizacije izbornih obećanja. A pritom uvijek možemo imati daleko bolje mišljenje o nekome, sve dok ga nismo vidjeli na djelu. Uostalom, imali smo priliku nagledati se takvih i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Puno su zujali, ali malo meda davali. Charles de Gaulle davno je zamijetio – kako bi postao gospodar, političar se mora pretvarati da je sluga! A čini se da je kod nas sve manje i glumaca u politici.

Osobni ispred javnoga interesa

Izbori su uvijek spoj emocija i matematike. Zato će oni koji se ne vode isključivo osobnom koristi svoj glas dati onima koji su ih uspjeli emocionalno pridobiti, koga su upoznali, rukovali se s njime. Treći će među kandidatima tražiti profil koji najbolje može odgovoriti izazovima trenutka poput oživljavanja gospodarstva, otvaranja novih radnih mjesta, zaustavljanja iseljavanja. Četvrti će uvijek glasovati za svoju ideološku i vrijednosnu opciju ma koga god ona ponudila, a četvrti pak, nezadovoljni postojećim stanjem, tražit će suprotnost postojećoj vlasti.

Međutim i kod najboljih procjena i analiza – iskustvo nas uči – birač uvijek može pogriješiti. Ne kaže uludo naš narod: „Daj nekome vlast, pa ćeš vidjeti kakav je!” Doduše često kao svojevrsno opravdanje čujemo i uzrečicu kako vlast kvari ljude. Ne kvari vlast ljude, već očito mnogi koji ulaze u vlast nisu dorasli izazovima s kojima se susreću, odnosno nemaju dovoljno izgrađen karakter i duhovni profil kako bi se mogli nositi sa svim prljavštinama koje se nužno lijepe uz politiku. Tako mnogi obećavaju da će služiti, a onda se okruže poltronima kako bi što snažnije vladali, mnogi obećavaju da će se voditi samo javnim interesom, kad tamo prioritet dobiju privatni, grupni ili stranački interesi, mnogi se kunu u poštenje, a ono za koju godinu saznamo za provizije i mita. Neki se kunu u nacionalne interese, a onda doznamo da su vlastitu naciju prodali za novac, poziciju ili popularnost. Politika je časno zanimanje koje traži časne ljude.

Čak su trojica posljednjih papa insistirala na ulasku kvalitetnih ljudi u politiku, kao svojevrsnoj obvezi vjernika. „Postoji potreba za političarima vjernicima i onim političarima u koje se može imati povjerenja, koji se zauzimaju za opće dobro, a ne za osobne interese”, poručio je papa Benedikt XVI. tijekom posjeta Češkoj u jesen 2009. godine. U istom govoru je jasno dao do znanja suvremenim političarima kako „nije dovoljno izgledati dobar i pošten, potrebno je to stvarno biti”. I papa Franjo je poručio kako poniznost i ljubav moraju biti odlike onih koji obnašaju vlast, a građani, prije svega ako su katolici, ne mogu se ne zanimati za politiku. Dodao je kako političari moraju voljeti svoj narod jer je obnašanje vlasti služenje. Zato političara moraju resiti dvije osobine: ljubav prema narodu i poniznost. „Svaki muškarac i svaka žena koji preuzimaju neku službu vezanu uz vlast moraju postaviti ova dva pitanja: Volim li svoj narod, da bih mu bolje služio? Jesam li ponizan, slušam li ostale, uvažavam li različita mišljenja, kako bih izabrao najbolji put? Ako si ne postavlja ta pitanja svoju vlast neće obnašati dobro!” jasan je bio papa Franjo.

Tako visoki standardi o kojima govore pape u vremenu spina i manipulacija, totalne isključivosti te podcjenjivanja i vrijeđanja zdrave pameti birača, čine nam se neostvarivima. Naime, već nam je postalo normalno da… (…)


 Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]