Starogrčki liječnik Hipokrat oko 400. godine pr. Kr. opisao je giht u svojim Aforizmima, primjećujući da se ne javlja u eunuha i premenopauzalnih žena. Aulo Kornelije Celzo oko 30. godine opisao je povezanost gihta s alkoholom, kasniji početak bolesti u žena te povezanost s bubrežnim bolestima.
Nizozemski znanstvenik Antoni van Leeuwenhoek prvi je opisao mikroskopski izgled kristala mokraćne kiseline 1679. Godine 1848. engleski liječnik Alfred Baring Garrod zaključio je da je višak mokraćne kiseline u krvi uzrok giht. Urični artritis je recidivna upala jednoga ili više zglobova zbog odlaganja kristala urata zbog čega mogu nastati deformacije zglobova, bubrežnih kamenaca i posljedične bolesti bubrega. Javlja se kao nasljedna i kao stečena bolest. Incidencija uričnog artritisa iznosi 0.2 do 0.35 na 1000 stanovnika. Urični artritis je još stari Galen smatrao obiteljskom bolešću ali je nasljedna sklonost dokazana u najviše 5 % bolesnika.
Mokraćna kiselina je nusprodukt razgradnje purina ili otpadnih produkata tijela. Normalno, mokraćna kiselina se razgrađuje u krvi i eliminira se urinom. Kada tijelo povećava proizvodnju mokraćne kiseline ili ako bubrezi ne eliminiraju dovoljno mokraćne kiseline iz tijela, njezina koncentracija u krvi se povećava. To stanje se zove hiperuricemija. Hiperuricemija nije bolest i može postojati bez simptoma. Ipak, ako se stvore kristali mokraćne kiseline kao rezultat hiperuricemije, može se razviti giht. Učestalost gihta znatno se povećala zadnjih desetljeća i pogađa 1 – 2 % populacije zapadnog svijeta u određenoj dobi života. Vjeruje se da je do povećanja došlo zbog sve brojnijih faktora rizika kao što su metabolički sindrom, sve dulji životni vijek čovjeka i način prehrane. U povijesti je giht bio poznat kao bolest kraljeva ili bolest bogataša.
Postavljanje dijagnoze
Prvi napad uričnog artritisa javlja se obično u naizgled zdrava i dobro uhranjena muškarca srednjih godina, mnogo rjeđe u mladosti i u žena. Karakterističan je i vrlo bolan noćni početak u zglobu nožnog palca, ali može biti zahvaćen i svaki drugi zglob, pa i više njih. Bol se naglo pojačava, praćena oteklinom, često sa znakovima izljeva u zglob, crvenilom, toplinom i oštećenjem funkcije zgloba.
U prvim napadima upala se najčešće spontano smiruje već za nekoliko dana. Katkad se bol pojačava do nepodnošljivosti. Crvenilo poprima ljubičasti ton, koža postaje glatka, tanka, sjajna, napeta i vrlo topla, a oteklina se širi daleko i zahvaća susjedne zglobove. Tako jaka upala više zglobova može potrajati tjednima, pa i mjesecima, a često je praćena povišenjem tjelesne temperature te pogoršanjem općeg stanja i nepokretnošću bolesnika. Poslije smirivanja prvog napada obično nastaje faza mirovanja bolesti s osjećajem potpuna zdravlja. Takvi periodi mirovanja bolesti traju obično od nekoliko mjeseci do godinu dana, a mogu potrajati i duže, i desetak godina.
Neki bolesnici nikad ne dobiju ponovni napad. Nakon faze mirovanja bolesti kod većine bolesnika dolazi do ponovnog aktiviranja bolesti, što iz godine u godinu postaje sve češće, zahvaća sve veći broj zglobova i traje sve duže. Faze ponovnog aktiviranja bolesti obično se javljaju spontano, ali poznati su i provocirajući čimbenici kao npr. nošenje tijesne obuće, povrede, kirurški zahvati, visoka temperatura, pa i neki lijekovi, hrana i alkohol. Bolest na kraju obično pređe u kronični oblik kada se javljaju urični čvorići. Oni se najprije zapažaju u koži i hrskavicama ušnih školjki, zatim oko zglobova na rukama i nogama. Obično se razvijaju godinama, ali se u nekih bolesnika mogu za kratko vrijeme pojaviti u velikom broju.
U neliječenih bolesnika čvorići se povećavaju i mogu omekšati i puknuti, iz takvih čvorića izlazi bijela gusta masa kristala poput zubne paste, nerijetko pomiješana sa sukrvicom. Čvorići koji se nalaze na uhu su bez simptoma, međutim čvorići koji nastanu na oku ili glasnicama mogu odavati teške simptome tih organa. Čvorići u području zglobova mogu uzrokovati teške upale, deformacije i oštećenja zglobova. Prvi simptom bolesti mogu biti i kamenci u bubregu. Učestalost kamenaca u bubregu u bolesnika s gihtom je 1000 puta veća nego u općoj populaciji. Dijagnoza ove bolesti se postavlja nalazom povišene koncentracije mokraćne kiseline i kristala urata u zglobu ili čvorićima.
Promijeniti životne navike
Promjene stila života i lijekovi mogu smanjiti razinu mokraćne kiseline. Mokraćna kiselina nastaje kao nusprodukt pri probavi određene hrane, stoga je giht usko vezan uz prehranu. Giht nije potpuno izlječiv, ali kroz pravilnu prehranu, zdrav stil života i lijekove, simptomi gihta mogu se ublažiti, a razvoj bolesti zaustaviti. Pri tome je potrebno izbaciti namirnice koje sadrže purin, kao što su meso, mesne prerađevine, a posebno iznutrice, sušena riba, riba iz konzerve, šparoge, gljive, mahunarke, masnu hranu, jako začinjenu hranu i alkoholna pića. Preporučuje se prehrana bogata voćem i povrćem, tjesteninom, rižom i krumpirom te konzumiranje 2 do 3 litra tekućine na dan, da bi se pomoglo ispiranje mokraćne kiseline kroz bubrege.
Cilj liječenja je smirivanje akutne upale zglobova i prevencija nastanka uričnih čvorića te oštećenja bubrega. U liječenju gihta koriste se razni lijekovi uz promjenu stila života i reguliranje prehrane. Iako nema specifičnog lijeka, većina ljudi može držati giht pod kontrolom i voditi normalan život.
