Ljudi se sve do danas ne prestaju diviti Franjinom osvjedočenju, koje ga nikada nije napuštalo, da je svijet jedna cjelina, jedno jedinstvo, veličanstveni poredak, koji nije izgrađen hijerarhijski, nego je uvjetovan i određen ravnopravnošću. Važnije mu je bilo zajedništvo u kojemu su sva bića stvorenja Božja od razlika između čovjeka, životinje, biljke i nežive materije. Svim stvarima je govorio brate i sestro; razgovarao je s vatrom moleći je za naklonost; cvijeće, vinograde i sva stvorenja je pozivao na proslavu Boga i na poslušnost njemu; svim stvorenjima je govorio kao da su ljudi koji imaju sposobnost shvaćanja. Vrijedilo je i obrnuto: ptice su ga slušale, cvrčak mu je pravio društvo, ševa je označavala vrijeme molitve, cvijeće ga je tješilo, sve mu je dovikivalo: Bog me je stvorio radi tebe, čovječe!
Jedan franjevački dokument iz onog vremena (Legenda triju drugova) to sažima ovako: Nije čudno što su vatra i druga stvorenja častila Franju: mi, koji smo bili kod njih, vidjeli smo kakvom je zbunjenošću i ljubavlju on stvorenja ljubio i častio. I oni su mu pomagali da u duši bude veseo. Njegov je duh bio ispunjen nježnošću i suosjećanjem prema svim stvorenjima, tako da ga je zbunjivalo ako bi se netko bez poštovanja odnosio prema stvarima. On je s oduševljenjem razgovarao sa stvorenjima kao da ona imaju osjećaj za Boga, kao da ga mogu častiti i s njime razgovarati. I mnogo je puta on pritom zapadao u ono stanje promatranja Boga, u kojemu se gubio svaki osjećaj za vrijeme.
Da bismo razumjeli ovakvo Franjino ponašanje, dobro je prisjetiti se da sve stvoreno posjeduje trostruku vrijednost. Današnji ljudi na prvo mjesto stavljaju uporabnu vrijednost. Oni su sretni što sve stvoreno mogu koristiti za svoje dobro. Služeći se svime što je stvoreno, mogu utažiti svoje potrebe i teško je imati nešto protiv toga. No, problemi nastaju kad ljudi postanu nezajažljivi, kad izmišljaju stalno nove potrebe stavljajući sve stvoreno u službu zadovoljavanja tih potreba. Na taj način stvorenja gube svoju vlastitu vrijednost. Sv. Franjo je drukčije razmišljao. Nije mogao pristati na to da se cijela priroda učini upotrebnim objektom, jer je u svemu što je stvoreno vidio određenu samostalnost, za njega je sve stvoreno imalo vlastitu vrijednost. On je razmišljao ovako: oborena bi stabla trebala ponovno rasti; divlje bi trave smjele rasti i u vrtu…, one u sebi nose opravdanje i simboličnu vrijednost. One su, kao stvorenja, naša braća i sestre. Ova simbolična vrijednost bi, prema tome, značila: sve što postoji pokazuje na nešto iznad sebe. Sve što postoji bilo je za Franju nositeljem značenja. Ono u sebi krije smisao sveobuhvatne cjeline. Ono što Franjo izričito kaže za sunce, da je ono Božji znak, to se, načelno, može reći o svakoj stvari i svakom stvorenju. Sva ona upućuju na Stvoritelja. Ona su sakramentalni izraz Vječne Riječi.
Svjedočanstva o ovakvom odnosu sv. Franje prema stvorenjima nalazimo u brojnim zapisima iz njegova vremena:
- Pjesma stvorenja. U njoj sv. Franjo, na pjesnički način, sva stvorenja, bez iznimke, zove bratom i sestrom: sunce, mjesec i zvijezde, vatru i zemlju, smrt i život. Sve je u paru međusobno izmireno: mjesec i zvijezde sa suncem, voda s vjetrom, zemlja s vatrom, smrt s ljubavlju. Sve je pobratimljeno, jedna jedina obitelj pred Bogom;
- Kad su braća išla u sječu drva, upućivao ih je da štede i da odsijeku samo jedan dio ili da jedan dio ostave kako bi drvo još imalo nadu i moglo iznova izrasti (T. Čelanski, 2, 165).
- Crve je sklanjao s ceste da ne bi bili pogaženi, posebno zato što su ga podsjećali na Krista, o kojemu je psalmist prorekao da će na njega gledati kao na crva a ne na čovjeka, ruglo ljudi i naroda prezir (T. Čelanski, 1, 80).
- Među životinjama je s posebnom ljubavlju prihvaćao janješce zato što se poniznost našega Gospodina Isusa Krista u Svetom pismu često uspoređuje s poniznošću janjeta (T. Čelanski, 1, 77).
Naravno, sve što je upravo rečeno o Franjinu držanju u odnosu na prirodu, prenosivo je u mnogostruko većem opsegu na njegovu ljubav prema ljudima.
Mogli bismo nastaviti s nabrajanjem svjedočanstava o Franjinu odnosu prema svemu stvorenomu, no i ovo je dovoljno za prvi zaključak: da je Franjino unutarnje držanje pretpostavka za konkretno djelovanje. Na početku stoji spremnost otvaranja očiju, ušiju i srca za vrijednost i ljepotu svega stvorenoga jer ljubiti možemo samo ono što poznajemo. Koga Svetac iz Asiza tako nadahnjuje, taj se osjeća pozvanim na suradnju sa svim ljudima dobre volje u očuvanju stvorenja.
Pretpostavka za ekološko djelovanje, o kojemu se danas tako puno govori, je znanje o čovjekovu mjestu u cjelini stvorenja. On ne stoji iznad stvorenja, nego u njemu. Poniznost je primjereno držanje. Latinska riječ za poniznost humilitas je vrlo snažna: čovjek je u srodstvu s humusom zemlje, stvoren od njega. Još jasnije rečeno, Sveti je Franjo, znajući za isprepletenost s okolišem i u svijesti da je čovjek nužno upućen na skladni i svjesni odnos s prirodom, stvorio, najprije u svojoj vlastitoj zajednici, alternativni sustav univerzalnog bratstva, u kojemu se ljudi, životinje, biljke i minerali smatraju braćom i sestrama. Iz ovoga izrasta nešto kao pravilo njihova ekološkog ponašanja. Ono kazuje da je potrebno:
- shvatiti da se napredak sastoji ne u skupljanju materijalnih dobara, u provođenju politike moći i, konačno, u bavljenju samo sadašnjošću, nego u poboljšanju kvalitete života;
- poticati poštovanje prema prirodi i vlastitoj vrijednosti osoba, zajednica i kultura;
- shvatiti da se alternativni program može ostvariti uključivanjem svih, osobito mladih,
- priznati da je potrebna uzdržanost, mjera i ravnoteža u gospodarstvu odbacivanjem tehnologija koje razaraju prirodu i škode ljudskom zdravlju kao i cijelom društvu;
- razvijati stil života s manjom potrošnjom energije i izvora;
- svratiti pozornost na problem gladi u svijetu, koji je jasni znak krize okoliša;
- razvijati odgoj, znanstveno istraživanje u skladu s ovim principima;
- odbacivati svaki oblik nasilja nad prirodom i ljudima;
- da vođe svih religija i crkve svake konfesije upozoravaju svoje članove na netaknutu kvalitetu prirode kao i na moralno pravo i dužnost poštovanja prirodnog i ljudskog okoliša i da oni u ovom smislu potiču odgoj svojih službenika i posreduju religioznu vrijednost ovih principa. Potrebno je da Crkva oblikuje organe za ekologiju koji su pripremljeni za ovu zadaću i da biskupi, dušobrižnici i mjesne Crkve neprestano kod vjernika bude svijest njihove odgovornosti kao aktivnih sudionika u razvitku jedne bolje kvalitete življenja kao i da sudjeluju u zaštiti prirode i okoliša.
Ovoga bi, naravno, na poseban način trebali biti svjesni oni koji se žele zvati Franjinima: Franjo je zaštitnik ekologije. Svetog Franju Asiškog ubrajamo s pravom u one glasovite svece koji su poštivali prirodu kao čudesni dar Božji ljudima. On je znao častiti svako pojedinačno Stvoriteljevo djelo, on je, potaknut božanskim duhom, spjevao onu sjajnu “Pjesmu stvorova”, u kojoj radi najvišega, svemogućega, dobroga Boga izražava dužnu hvalu osobito bratu suncu, bratu mjesecu i nebeskim zvijezdama (Ivan Pavao II. u Apostolskom pismu od 29. studenog 1979, u kojem je sv. Franju proglasio zaštitnikom ekologije).
