Fra Tomo Anđić rođen je 1957. u mjestu Laništa, župa Ulice kod Dubrava. Redovnički habit primio je po završetku srednje škole, 1976. godine kao kandidat provincije Bosne Srebrene. Prve jednostavne zavjete položio je godinu poslije na La Verni, u Italiji, a svečane u Sarajevu 1982. godine. Sveti red prezbiterata podijelio mu je na Petrićevcu mons. Alfred Pichler 1984. godine. Nakon ređenja je nakratko bio župni vikar u Varešu, a zatim odlazi u misije u Ugandu, gdje ostaje od 1986. do 1992. Sljedeće tri godine živi kao misionar u Zambiji, a od 1995. do 2001. u Malawiju. Po povratku u matičnu provinciju službovao je kao samostanski i župni vikar u Tuzli (2002. – 2004.), zatim je bio župnik u Sesvetskoj Sopnici (2004. – 2009.) i gvardijan u Podsusedu (2009. – 2012.). Trenutno boravi u franjevačkomu bratstvu Naša Gospa od naroda u Bruxellesu, kao član tima za pripremu misionara. Uz to obnaša službu voditelja Hrvatske katoličke misije u Bruxellesu.
Fra Tomo, nakon što si zaređen za svećenika, otišao si u Afriku. Je li se ta odluka rodila nakon specifičnoga događaja i doživljaja ili je to jednostavno bio tvoj životni afinitet? Pitam te ovo zato što nam se misionari uvijek čine drukčijim, posebnim ljudima.
Potpuno je to drukčije kada danas gledam svoj život iz ove perspektive jednoga šezdesetogodišnjaka i moga razmišljanja tada, prije trideset i nešto godina. Tada sam mislio da sve dirigiram sam. Danas sam potpuno uvjeren da je postojala neka Božja nit, nešto što me je usmjeravalo premda sam bio potpuno slobodan.
Nikada u sjemeništu nisam bio član misijske sekcije. Nikada me to nije ni zanimalo. Čak sam razmišljao i mislio da to i nije pravedno, ići tamo i „nametati” nešto svoje. Nakon ređenja, „slučajno” mi je u ruke došlo jedno pismo naše Generalne uprave iz Rima „Afrika nas zove”. Pročitao sam to pismo. Govorili su o jednom projektu u Istočnoj Africi. Pozivali su fratre iz cijeloga svijeta koji žele sudjelovati u tome. Meni je za oko zapala jedna rečenica: „Ne idemo ih poučavati. Mi idemo živjeti s njima i učiti od njih.” Istoga momenta sam promislio: „Zašto ne pokušati? Bosna mi nikada ne gine!”
Sjećam se kolega, svetih fratara, koji su došli s dobro promišljenim odlukama, prošli su neke različite priprave. Mnogi su se vrlo brzo vratili. Život u ratom razorenoj Ugandi 1986. bio je pomalo šokantan. Što je mene držalo? Što je druge tako šokiralo da su otišli? Nema razumnoga odgovora.
Potpuno je različit koncept života i čovjeka u Europi i Africi. Kad si shvatio gdje se nalaziš, je li bilo sumnji, želje za povratkom, kajanja? Ispričaj nam svoje dojmove života i rada sa siromašnim i nezaštićenim ljudima Afrike.
Dojmovi se mijenjaju kroz jedno stalno putovanje s ljudima s kojima živiš, učenjem od njih. Mijenjaju se stavovi i na kraju smo uvijek s jednim velikim upitnikom, ali sretni. U prvim mjesecima i u prvoj godini imao sam odgovore za sve probleme u Africi. Nakon 17 godina, kada sam odlazio, više nije bilo odgovora. Bilo je to jedno iskustvo zajedničkoga života. Danas me ponekada obuzme strah: moglo se ovo sve skupa i ne dogoditi! Koliko bih bio siromašniji da se ovaj suživot nije dogodio?
Nekoliko tjedana nakon moga dolaska otišao sam na sjever Ugande kod mojih kolega Tonija (iz SAD-a) i Simaoa (iz Brazila). Zatvarali smo tu zajednicu, hoteći se koncentrirati na Jug. Uvečer smo bili u selu. Ljudi su se htjeli oprostiti od njih dvojice. Sjedili smo u krugu, a u sredini je bio jedan veliki ćup s pivom. Dvije dugačke slamke išle su od usta do usta. Svatko bi popio i proslijedio slamku drugome. Kraj mene, s lijeve strane, sjedio je stariji čovjek. Mislio sam tada kako je jako crn. Kako se slamka približavala njemu, a i meni, moj stomak se počeo buniti, a u glavi sam spremao stotinu odgovora da se ispričam kako ja ne pijem pivo ili nešto slično. Kada je moj susjed popio i meni uljudno, prema lokalnom bontonu proslijedio slamku, tada sam sebi rekao: „Ili pij ili idi nazad! Sad si tu!” Bila je to jedna velika prekretnica. A mene je takvo shvaćanje poučilo da su svi ukusi stečeni i da nisu urođeni. S malo truda, možemo se naučiti jesti različitu hranu.
Imao sam sreću da sam u prvoj zajednici živio s dva iznimno dobra fratra. Simao je bio iz Brazila, školski kolega Leonarda Boffa, a Richard iz SAD-a, prije dolaska u Afriku je živio preko dvadeset godina na Amazonu. Bili su pod jakim utjecajem duha teologije oslobođenja: bazične zajednice, orijentacija prema siromašnima… U tom duhu upravili smo svoj rad. Živjeli smo u mjestu gdje nije bilo struje ni tekuće vode, nismo imali televizije, telefona niti smo se služili autom.
Naša je kuća bila kuća otvorenih vrata. Kad su ljudi naučili da s njima idemo pješice putem, da jedemo grah i pijemo pivo od banana, onda nam više ništa od toga što su oni imali, nije nedostajalo. (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
