U novijoj povijesti provincije Bosne Srebrene Markušić je, zaista, jedan od zapaženijih njezinih članova. I samo letimičan pogled na njegov životni put ukazuje na neuobičajena i pronicljiva franjevca i svećenika. Rođen je 23. siječnja 1880. u Čepku kraj Kotor Varoša. Na krštenju je dobio ime Stjepan. Kad je imao devet godina ostao je bez oca. Poslije pučke škole u rodnom kraju otišao je u sjemenište u Guču Goru, godinu je novicijata proveo u Fojnici i uzeo ime Josip, teološki studij završio u Budimpešti, zaređen za svećenika 1904. u Ostrogonu. Želio je nastaviti studij književnosti, ali Provincija je s njim imala druge planove. Nakon kraće službe duhovnoga pomoćnika u Jajcu, imenovan je gimnazijskim profesorom u Visokom (1905. – 1915.) i biran je i za ravnatelja škole. Službu gvardijana obnašao je u Jajcu, Sarajevu i Beogradu, a službu župnika u Kotor Varošu. Kao ugledan franjevac biran je za definitora, kustoda, provincijala Bosne Srebrene u tri mandata (1928. – 1931., 1949. – 1955.) i generalnog vizitatora slovenske provincije. Sudjelovao je 1943. na Drugom zasjedanju AVNOJ-a. Prvi je viši crkveni poglavar koji je posjetio predsjednika Jugoslavije Josipa Broza 1949. u Beogradu. Svoje zadnje godine života proveo je u samostanu u Jajcu, gdje je i umro 26. veljače 1968.
Život s drugima i za druge
Markušićev je cjelokupni život i rad prožet životom vjere, ljubavi prema Crkvi, franjevačkom redu, domovini i narodu. Rado se susretao sa svakim čovjekom od djeteta, prosjaka, seljaka do intelektualca. Živio je s drugima i za druge. Poznata je njegova izreka: „Jedina je opasnost da se ne pokažeš čovjekom. Smrt je manja opasnost.”
Resio ga je i osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu. Bio je osvjedočeni Hrvat, ali nikada i nipošto nacionalist. Hvalio se s tim da je volio svoju domovinu i narod i za njih djelovao „kao kršćanin, svećenik i franjevac”. U članku Vjera i moral čuvari hrvatskog naroda iznosi tezu da jedino vjera u Boga i kršćanski moral mogu spasiti i očuvati Hrvatsku. Punina sreće nalazi se „u vjeri i čistoj savjesti”.
Ponosan je i na svoju pripadnost provinciji Bosni Srebrenoj koja je stoljećima na ovom tlu čuvala i očuvala ne samo katoličku vjeru nego i narodnu svijest kod bosanskih Hrvata. Uvjeren je da Bosna ne može bez fratara, a ni fratri bez Bosne. Marljivo je istraživao prošlost svoje Provincije i tražio od subraće da ju bolje upoznaju.
Često je naglašavao da je život redovnika i svećenika život za druge. Svećenik nikada ne smije biti polusvećenik, polovičan. Redovnici su vojska vojujuće Crkve, a to za njega znači vojska rada, molitve, stege, strpljivosti, sloge i ljubavi. Njegove okružnice i nagovori u raznim prigodama pozivaju subraću u Provinciji na vjernost redovničkom i svećeničkom pozivu. Iako daje prednost pastoralnom radu, u samostanima treba, ipak, dati mogućnost i za druge poslove, posebice za prikupljanje i čuvanje kulturnoga blaga i starina. Uređene knjižnice, arhivi, starine, zbirke narodnih rukotvorina svjedoče o suvremenosti bosanskih franjevaca i održavanju kontinuiteta s prošlošću. Subraću franjevce upozoravao je da budu oprezni prema svim vanjskim pokretima i akcijama, da se uzdržavaju od javnih političkih istupanja, govora i nepromišljenih izjava, volja je Crkve da se svećenici ne bave politikom. Politika nikada nije svećeništvu, a naročito redovništvu, donijela dobrih plodova; fratri nikada nisu radili za stranke, nego za narod: „Naše zanimanje nije političko, ali jest i mora biti patriotsko.”
Ne baviti se politikom ne znači ne surađivati s vlastima. Naprotiv, provincijski je kapitul 1952. donio odluku: „Neka se sva braća odlikuju građanskom ispravnosti, lojalnim odnosom prema narodnim vlastima i neospornom ljubavi prema svom narodu i prema svojoj domovini.” Suradnja s komunističkim vlastima bila je tada jedini način rješavanja nastalih životnih problema klera i katolika. U tom smislu treba gledati na Markušićev odlazak predsjedniku u Beograd. Posjet je otvorio mogućnost rješavanju nagomilanih problema. Ugledni povjesničar dr. fra Dominik Mandić konstatirao je: „Fratri svojom ‘bosanskom’ politikom spašavaju, što se da spasiti. Da nije bilo Markušića i njemu sličnih, god. 1945./46. bila bi rastjerana hijerarhija u BiH, provincije raspuštene, svećenici poubijani i pozatvarani, naravno na krajnju štetu i vjere i hrvatskoga naroda. Markušić je uspio, da se sve to izbjegne i da se omogući daljnji odgoj svećeničkoga podmlatka.” Neki su to okarakterizirali opasnom kolaboracijom. Markušić odbija takve insinuacije svojom izjavom 1950. na sastanku Definitorija: „Međutim, ističem ovdje: da nikakve pažnje, susretljivosti, ljubavi i pomoći, kao ni povoljna rješenja, ne bih primio za Provinciju, što nije na slavu Božju, uzvišenje sv. Crkve i za dobro našeg naroda.” Na definitorijalnom kongresu 1952. odlučan je: „Nikada nećemo izdati vjere ni savjesti, ni svoga zvanja. Ostajemo vjerni crkvenom učiteljstvu u naučavanju božanskih istina i u disciplini.”
Zbog bolje suradnje s vlastima za dobrobit vjere, naroda i svećenika treba gledati i na osnivanje Udruženja katoličkih svećenika u BiH. Markušić nikada nije bio član Udruženja, ali ga je podržavao. Svoje mišljenje o Udruženju izrazio je ovim riječima: „Nema sumnje, da će barem povijest jednom pravedno ocijeniti koliko je nastojanje i rad Udruženja bio suvremen, odgovarajući prilikama prostora i vremena, u kojem živimo; koliko je taj rad bio i čovječanski, i vjerski, i nacionalno smion i požrtvovan.”
Markušić je imao razvijen smisao za umjetnost. Arhitektura je kraljica među umjetnostima. I njegovom zaslugom izgrađena je i opremljena, kako on kaže „najveća građevinska umjetnina u državi”, crkva sv. Ante u Beogradu. Djelo je slovenskog arhitekte Jože Plečnika koji je Markušiću kazao: „Nikoga ne cijenim toliko kliko Vas. Vi ste meni uzor.” Za Markušića je građevinska umjetnost stvaranje, a ne prenošenje zidova i prozora. Kopiranje se nikad ne može zvati umjetnošću. „Crkva ne mora biti bogatstvo, ali mora biti umjetnina. I, ako nije umjetnina, nije crkva.”
Spisateljska djelatnost
Spisateljsku djelatnost započeo je objavljivanjem pjesama po raznim listovima od studentskih dana. Uzor mu je Kranjčevićeva lirika. U pjesmama kao i u prozi slika socijalnu bijedu bosanskog puka. U raznim publikacijama tiskan je 191 njegov prilog, u pjesmi ili prozi. Od samostalnih radova na prvom mjestu je zbirka od 57 pjesama pod nazivom Krvavi behari (1908.). Skupa s Brankom Škaricom napisao je i Život i rad Ivana Frane Jukića (1908.) i objavio Bosansko-hercegovačke narodne pjesme iliti ‘Jukićevke’ (1910.). Napisao je studiju Kmetovsko pitanje u Bosni i Hercegovini (1911.) u kojoj zaključuje da su kršćani nepravedno izgubili zemljišne posjede, traži da im se vrate. Jajce i njegova bliža okolica bili su, također, predmet Markušićeva proučavanja. O tome je napisao nekoliko članaka i studiju Svetište svetog Ive Krstitelja u Podmilačju (1941.).
„Markušićev spisateljski opus, kratko rečeno, obuhvaća pjesme, prikaze, članke, refleksije i studije povijesnog, književnog, prosvjetno-kulturnog, asketsko-religioznog, estetsko-umjetničkog i informativno-programskog sadržaja. Cjelokupno njegovo pisanje prožeto je živom vjerom, ljubavlju prema Crkvi, svome franjevačkom redu, svojoj franjevačkoj zajednici, svojoj domovini i narodu” (A. S. Kovačić). To su, kako smo vidjeli, i njegovi životni pogledi, interesi i stavovi.
