Nakon dugogodišnjega rada na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu preuzeli ste službu gvardijana samostana sv. Ante u Beogradu. Kako gledate na tu promjenu? Nedostaje li Vam profesorski i odgojiteljski rad?
Nakon 44 godine profesorskoga i odgojiteljskoga rada na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, umjesto u mirne vode u svom matičnom samostanu Svetoga Duha u Fojnici, Uprava Provincije Bosne Srebrene premjestila me 2012. u Beograd i postavila za gvardijana „da i dalje radimˮ, kako se izrazio ondašnji provincijal fra Lovro Gavran. Doživio sam zapravo samo promjenu mjesta boravka, ali ne i mnoštva raznoraznih radnih obveza, kako u samostanu i župi sv. Ante Padovanskoga tako i u Beogradskoj nadbiskupiji. No, ipak sam mislio da se više neću baviti barem profesorskim radom. Međutim, ni to mi se nije ostvarilo.
Čuli za me profesori Liturgije Pravoslavnoga bogoslovnog fakulteta Univerziteta u Beogradu te mi šalju svoje studente po literaturu i konzultacije za seminarske i master radove, a neki dolaze i na dodatne teološke razgovore. Osim toga, zatekao sam običaj da profesori liturgije i njihovi asistenti jednom godišnje dovode svoje studente prve i četvrte godine studija na misu u župnu crkvu Krista Kralja, a zatim bi im u dvorani iste župe nadbiskup, ili koga on već zamoli, odgovarao na njihova pitanja liturgijske i teološke naravi. Ovih posljednjih pet godina, na molbu našega nadbiskupa, držim im predavanje o nastanku i razvoju kršćanskih obreda na Istoku i Zapadu, a zatim odgovaram na njihova pitanja. Oni su mi vrlo zahvalna publika u produženom profesorskom radu, a bude ih do oko 130 studenata i studentica. Povrh toga napise u Blagovesti, mjesečniku Beogradske nadbiskupije, zatim recenzije knjiga, sudjelovanje u pripremi i održavanju znanstvenoga skupa „Kriza suvremenih jezika teologijeˮ u organizaciji Instituta za kulturu sakralnog Mons Haemus u Beogradu 2013., te skromnu suradnju sa Svjetlom riječi i pripremanje Liturgijskoga kalendara Franjevačkih zajednica hrvatskoga jezičnog područja, doživljavam isto tako kao produženi profesorski rad. Dakle, rada ima napretek te molim Boga za daljnju milost rada da što duže budem koristan zajednici u koju me pozvao. Uostalom, nisam se nikad doživljavao profesorom, nego trajnim studentom prema poslovičnoj izreci rimskoga filozofa Seneke: Tamdiu discendum est, quamdiu vivis, odnosno Treba učiti dokle god živiš.
U Beogradu gdje sada živite intenzivnije se susrećete s pravoslavnom liturgijom u kojoj Pravoslavna Crkva pridaje veliku važnost obredima. Vi, kao profesor liturgike, smatrate li da su katolici danas dovoljno svjesni važnosti i svetosti obreda?
Živimo, naime, u civilizaciji čija je bitna oznaka da je zajednička svijest društva izgubila smisao za sveto, za nadnaravno, za božansko. Tome smo svi svjedoci. Ljudi zapadne civilizacije kao da su postali slijepi za sakralnu stvarnost, posebice za obredno bogoslužje. Posljedica je to brzoga procesa sekularizacije i dekristijanizacije današnjega društva. Dobro naime znamo i osjećamo da mnoge vjerske i moralne vrednote kršćanske tradicije više ne vrijede u životu pojedinaca i društva, da kršćanska vjera više nije odlučujuća snaga u oblikovanju javnoga života, i da Crkva nema dovoljno učinkovit utjecaj na razvoj političko-društvenoga života. Ipak ono najdublje što se dogodilo i što se događa modernom čovjeku jest da je skoro potpuno izgubio smisao i osjećaj za nadnaravnu i sakramentalnu stvarnost, izgubio je osjećaj za Boga kojega nam je objavio Isus Krist. Odatle vapaj za novom evangelizacijom ne samo Europe nego i svijeta.
Vrijeme došašća je vrijeme kada se kršćani intenzivno pripremaju za blagdan Božića i kada se od svakoga od njih traži posebna „budnost”. Što to točno znači?
Došašće ili advent (od lat. adventus, dolazak, došašće) jest početak Liturgijske godine i božićnoga vremena, vrijeme iščekivanja i priprave za svetkovinu Isusova rođenja. U liturgijsko vrijeme došašća Crkva je smjestila povijest Spasiteljeva dolaska. Kad je Isus govorio o sudnjem danu i dovršenju Božjega djela, već su njegovi učenici pokazali znatiželju i pitali ga kada će to biti i koji će znakovi prethoditi tomu danu (usp. Mt 24,3). Isus im je odgovorio da će Dan Gospodnji biti iznenadan i stoga treba biti uvijek pripravan. Stoga je potrebna budnost. Budnost u kršćanstvu je, dakle, krepost kojom vjernici predanim životom računaju na Boga i očekuju drugi Kristov dolazak u svršetku svijeta, njegov pojavak u slavi (grčki parusija). Kako se ne zna vrijeme kad će proslavljeni Krist nastupiti kao sveopći sudac, potrebna je trajna budnost.
No kršćanska budnost nije besposlena, nego je to aktivno stanje pripravnosti: zaposlenost u ljubavi prema Bogu i ljudima. To je lijepo rečeno u pastoralnoj konstituciji „Radost i nadaˮ Drugoga vatikanskog sabora: „Krist… snagom svojega Duha već djeluje u srcima ljudi. U njima ne budi samo želju za budućim vijekom nego također samim time nadahnjuje, pročišćuje i utvrđuje ona velikodušna nastojanja kojima se ljudska obitelj trudi da poboljša životne uvjete… Vrednote čovječjeg dostojanstva, bratskog zajedništva i slobode, sve dobre plodove prirode i našega truda koje budemo po Gospodinovoj zapovijedi i u njegovu Duhu na zemlji razmnožili naći ćemo poslije opet… kad Krist bude predao Ocu kraljevstvo” (GS 38-39). Došašće je dakle aktivna budnost, vjernik došašća je zaposleni čovjek.
Današnji je svijet, nažalost, predbožićno i božićno vrijeme sveo na „blagdansko potrošačko vrijemeˮ gdje se nastoji duhovno kompenzirati materijalnim. Jesmo li, u tom kontekstu, izgubili autentičnost naših blagdana?
Autentičnost kršćanskih blagdana nije objektivno izgubljena zbog potrošačkoga mentaliteta, jer kršćanski blagdani sadrže u sebi neprolaznu vrijednost i nisu ovisni o subjektivnom raspoloženju ljudi. Ali subjektivno, u svijesti onih ljudi koji su postali žrtve sekularizacije, dekristijanizacije i diktature relativizma, ta autentičnost može bit izgubljena. Objektivno nije izgubljena, jer kršćanski blagdani, kako je to već lijepo rekao papa Pio XII. u enciklici Mediator Dei iz 1947. godine, nisu neka hladna i pasivna predstava događaja iz prošlosti ili neko beznačajno sjećanje stvarnosti i događaja iz drugih vremena, nego je to sam Krist koji uvijek živi u svojoj Crkvi i nastavlja put svoga neizmjernog milosrđa što ga je započeo u svom zemaljskom životu kada je prošao zemljom čineći dobro da bi svi ljudi postali dionicima njegovih misterija i da bi po njima živjeli (AAS 39, 1947,577-583).
Slično i Drugi vatikanski sabor tvrdi da Crkva smatra svojom zadaćom da u određene dane kroz godinu Kristovo djelo spasenja slavi svetim spominjanjem i zato u godišnjem vremenskom krugu razvija svekoliki Kristov misterij od utjelovljenja i rođenja sve do Uzašašća, do dana Pedesetnice i do očekivanja Gospodinova blaženoga dolaska. Kristovi misteriji su prisutni u liturgiji Crkve na aktivni način jer tako dolazimo u spasonosni dodir s njima i napunjamo se milošću spasenja koju sadrže. Na taj način put koji je Krist započeo objavom i realizacijom pradavnoga Božjeg plana spasenja, on nastavlja preko misterija da bismo primili plodove njegova otkupljenja. Liturgijska godina ili kršćanski blagdani tako sadrže Kristove misterije da budu aktivno prisutni, djelotvorni, i na taj način… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
