Na poziv franjevaca, u Bosni su tijekom toga vremena, a i kasnije nakon rata, u brojnim crkvama radili redom ugledni slikari i kipari.
Jedan od tih je i kipar Zdenko Grgić koji je umjetnički, među brojnim drugima, uredio i crkvu Uznesenja Marijina u župi Breške. Ova župa se prostire na obroncima Majevice, petnaestak kilometara sjeveroistočno od Tuzle, na oko 380 m nadmorske visine. Brdsko-planinska konfiguracija s nizom živopisnih brežuljaka, prekrivenih šumama, travnatim proplancima i oranicama utjecala je na prostorni raspored nastanjenosti tih krajeva koje je priroda raskošno obdarila svojom ljepotom.
Pod imenom Breške župa postoji od 1839. godine. Sredinom 19. stoljeća, nakon što su turske vlasti dopustile gradnju crkava, izgrađena je skromna drvena crkvica Uznesenja Marijina, po svemu primjerena prilikama mjesta i vremena. Dolaskom Austro-Ugarske društvene i gospodarske prilike se mijenjaju te se razmišlja o prikladnijoj crkvi koja je napokon i izgrađena 1890. godine. Prvotno je bila zamišljena prostranija i s dva tornja, ali zbog velikih troškova išlo se na umanjenu verziju. Građena je u duhu historicizma karakterističnoga za sakralnu svjetovnu arhitekturu toga doba u Europi. Na glavnom oltaru nalazio se tipski kip Gospe (sada u crkvenoj lađi, desno od prezbiterija), naručen u nekoj od likovnih radionica, možda u tirolskoj, kakvi su rađeni i za druge crkve u Bosni. Istoga podrijetla su i kipovi Krista, sv. Josipa, sv. Franje i sv. Ante – svi raspoređeni u crkvenoj lađi.
Unutarnje umjetničko uređenje crkve započelo je sredinom 80-ih godina. Župnik fra Ivan Marić pozvao je kipara Zdenka Grgića. Povjerio mu je cjelokupno uređenje unutrašnjosti crkve. Budući da je zidana kamenom, Grgić se odlučio sa zidova ukloniti žbuku i osloboditi grubo tesani kamen. Vodoravnom bijelom reljefnom trakom podno prozora, u glavnoj lađi i apsidi, raščlanio je velike zidne plohe. Uklonio je drvenu galeriju iznad glavnoga ulaza koja je bila izvan namjenske uporabe i djelovala je kao strano tijelo. Izveo je potom arhitektonske korekture da bi istaknuo lukove. Tako su uslijedile arhitektonske korekcije nadvratnika i završnih lukova prozora koji su bili, iz nejasnih razloga, zazidani i završavali ravnom crtom. Dao je da se gornji zazidani dijelovi prozora otvore tako da su završavali u formi blago slomljenih lukova koji asociraju na gotiku. Izuzevši prozorske, svi ostali lukovi u crkvi su polukružni. Najveći je „trijumfalni” luk iznad ulaza u prezbiterij, a osobito se atraktivno doimaju lukovi u ulaznom dijelu crkve pred glavnim portalom, gdje su dva viša postranična luka i jedan niži između njih kroz koji se prolazi prema izlaznim vratima. Svi lukovi i okviri prozora istaknuti su bijelom bojom koja estetski korespondira s bojom zidova. To isto vrijedi za četiri pilastra priljubljena uz zidove, dva pred prezbiterijem, dva na izlazu iz crkve, koji su od sredine do stropa naglašeno bijele, a prema podu blage krem boje. Bjelinom lukova, prozorskih okvira, zidne trake i četiriju pilastara, Grgić je sjajno raščlanio unutarnji prostor brežačke crkve i visoko podigao njezin estetski izgled. Strop, na kojemu je vodoravno položen drveni križ, izveden je u vrijeme župnika fra Janka Ljubosa prije početka Grgićevih zahvata u prostoru.
Kiparu Grgiću je povjereno i likovno rješenje cijeloga prostora. Godine 1986. izveo je… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
