O služenju svetih misa na takvim mjestima i danas svjedoče imena lokaliteta poput Misni, Pratarski dolac, Biskupski dolac itd. Svećenici su pri tom koristili prijenosne oltare. U počecima kršćanstva oltari (žrtvenici) su bili prijenosni i uglavnom drveni, a s vremenom su postali fiksni. Propovjedničkim redovima je bilo dopušteno tijekom misijskih putovanja obavljati bogoslužja na prijenosnim oltarima izvan crkve. Zbog čestih hodočašća pojavili su se i prijenosni oltari u obliku škrinjice. Iznad menze su se počele stavljati slike ili reljefi sastavljeni od više dijelova iz čega su se kasnije razvili krilni oltari koji su se sastojali od nekoliko oslikanih preklopnih ploča. Takav prijenosni oltar je naoko izgledao kao obični sanduk, a kad bi se rasklopio, bio bi to raskošni oltar oslikan slikama svetaca.
Pod vedrim nebom
U Tihaljini (Grude) na lokalitetu Mlinarevićeva ograda nalaze se dva stećka – jedan uspravljen i jedan položen. Narodna predaja kaže da se tu govorila misa i da je ondje pokopan jedan fratar pa se može čuti i zvuk zvonca (Župa Tihaljina 1989: 112). U Rankovićima kod Novoga Travnika postoji veliki stari hrast u čijoj se šupljini narod okupljao i slavio svetu misu. Prema predaji je otvor bio širok jedan metar, a u šupljinu je moglo stati tri stotine vjernika. U blizini hrasta nalazilo se vrelo s kojega su mještani vodu odveli u selo pa se hrast počeo naglo sušiti te se naposljetku srušio, a mještani su posadili novi hrast. Jedna predaja govori i kako je Mijat Tomić s obližnjega brda bacio štap iz kojega je taj veliki hrast narastao (Dragić 1999: 139).
U Bukovici kod Tomislavgrada se već tradicionalno u nedjelju prije Velike Gospe služi sveta misa u jednoj pećini. Spomen je to na vrijeme osmanske okupacije ovoga kraja kada je bukovički puk tu slavio svetu misu. Zapisano je i da je biskup tu služio svetu misu i krizmao pa ovu pećinu mnogi nazivaju i katedralom. Na taj dan se blagoslivljaju vozači i vozila.
U vremenu osmanske vladavine svete mise su se slavile i u muslimanskim kućama. A. Nikić (1973.) navodi kako su za to postojali muslimanski i kršćanski razlozi. U muslimanske razloge ubraja iznenadne bolesti i noćna strašenja, a u kršćanske nadu kako bi te osobe mogle katolicima pomoći za vrijeme suđenja, evangelizaciju te vezu koja je na taj način postojala između kršćana i pojedinih muslimanskih obitelji. Pretpostavlja se da je upravo to pridonijelo rastu ugleda Katoličke Crkve u posljednjim godinama osmanske okupacije i dobivanju carskih fermana za gradnju samostana i crkava. Fra Petar Bakula ističe kako se u okolini Mostara trebalo tražiti skrivena mjesta gdje će se u tajnosti služiti sveta misa, a onda su i turske kuće počele odzvanjati zbog našega svetoga pjevanja i nitko se ne ljuti.
Sličnu sudbinu kao sakralni objekti imala su crkvena zvona. Vjernici su često zakopavali crkvena zvona zbog straha da bi ih Turci mogli uništiti. Tako predaje govore o zakopanim crkvenim zvonima na manjoj zaravni Crkvice u Bobovcu, u Kotor Varoši, iznad sela Vrlika kod Kupresa itd. Predaja o zvonu na Kućanima u Rami ističe njegovu čudotvornu moć. Zvono se nalazi na zvoniku u selu i uz njega nema crkve. Ako se sprema nevrijeme, netko zazvoni zvonom i nevrijeme se raziđe (Dragić 1999: 99). Predaja u Seonici kod Konjica govori o crkvenome zvonu koje je bilo zakopano pod jednim kutom tamošnje džamije (Anđelić 1975: 173). Fra Petar Bakula je zabilježio kako je iznad Ružića postojao ponor Zvonara, a prema predaji je nazvan tako jer su u njemu skrivena dva crkvena zvona budući da su Turci zaprijetili da će ih oteti i razbiti.
(…)
Cijeli tekst iz rubrike Tragom narodne baštine autorice Ane Papić pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
