Lukini tekstovi – Evanđelje i Djela apostolska – sačinjavaju veliki dio Novog zavjeta. On u ovim dvjema knjigama pravi paralelu između života Krista i Crkve. Luka je jedini plemić kršćanin među piscima Evanđelja. Prema tradiciji, Luka je rođen u Antiohiji, a Pavao ga naziva naš ljubljeni liječnik (Kol 4,14). Njegovo je Evanđelje vjerojatno napisano između 70. i 85. godine.
U Djelima apostolskim Luka se pojavljuje za vrijeme drugog Pavlova misijskog putovanja, ostaje u Filipima nekoliko godina sve dok se Pavao nije vratio sa svog trećeg putovanja, kada mu se pridružuje do Jeruzalema i ostaje u njegovoj blizini dok je ovaj bio pritvoren u Cezareji. Kroz ove dvije godine Luka je imao vremena skupljati informacije i razgovarati s osobama koje su osobno poznavale Isusa. Slijedio je Pavla na opasnom putovanju u Rim, gdje je bio njegov vjerni pratitelj. Samo je Luka bio sa mnom, piše Pavao (2 Tim 4,11).
Luka je, i sam plemić, pisao za kršćane plemićkog roda. Evanđelje otkriva Lukinu stručnost u klasičnom grčkom stilu, kao i njegovo duboko poznavanje židovskih izvora.
Karakteristika Lukina stila može se najbolje vidjeti po naglascima u Evanđelju, koji su stavljeni po brojevima u podnaslove: (1) Evanđelje milosti: Luka naglašava Isusovo suosjećanje i strpljivost s grešnicima i patnicima. Bio je širokogrudan i otvoren prema svima, pokazujući smilovanje prema Samarijancima, gubavcima, carinicima, vojnicima, javnim grešnicima, neodgovornim pastirima, siromasima. Za razliku od ostala tri pisca Evanđelja, jedino Luka bilježi pripovijesti o ženi grešnici, izgubljenoj ovci i drahmi, o rasipnom sinu, o dobrom razbojniku; (2) Evanđelje sveopćeg spasenja: Isus je umro radi svih. On je sin Adamov, ne samo Davidov, a plemići su također njegovi prijatelji; (3) Evanđelje siromašnih: istaknuti su mali ljudi – Zaharija i Elizabeta, Marija i Josip, pastiri, Šimun i starija udovica Ana. Također je zaokupljen onim što mi danas zovemo evanđeosko siromaštvo; (4) Evanđelje apsolutnog odricanja: naglašavao je potrebu za potpunim predanjem Kristu; (5) Evanđelje molitve i Duha Svetoga: on opisuje Isusa kao molitelja prije svakog važnog koraka u njegovoj službi. Duh vodi Crkvu njezinu konačnom dovršenju; (6) Evanđelje radosti: Luka uspijeva portretirati radost spasenja koje je prodrlo u ranu Crkvu.
Konac Lukina Evanđelja: Zatim ih povede u blizinu Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. I dok ih je blagoslivljao, rastade se od njih: bî uznesen na nebo. Oni padoše ničice pred njim pa se zatim s velikim veseljem vratiše u Jeruzalem, gdje su sve vrijeme bili u hramu hvaleći Boga (Lk 24,50-53).