U svojoj izvrsnoj knjizi Civilizacija K. Clark piše: „Zapravo se ona jedva provukla”, a mi „kao nasljednici Grčke i Rima, jedva jedvice umaknuli”. Dogodilo se to zahvaljujući usponu Crkve, jedine čvrsto organizirane nove duhovne moći na razvalinama Staroga svijeta, koja je u svoj nauk preuzela elemente antičke kulture koji su bili kompatibilni s kršćanskom vjerom. Na taj je način tijekom evangelizacije novopridošlih naroda Crkva zajedno s evanđeljem tim „barbarima” posredovala i sadržaje klasičnoga obrazovanja i kulture.
Ne smije se pritom smetnuti s uma da je to uspjelo samo zahvaljujući ratnim uspjesima novih moćnih političkih čimbenika koji će se postupno sve više razumijevati kao baštinici Rimskoga Imperija: „Bez pobjede Karla Martela nad Maurima kod Poitiersa 732. godine zapadne civilizacije ne bi možda nikad bilo, a bez neumornih vojničkih pohoda Karla Velikog nikad ne bismo mogli zamisliti sjedinjenu Europu” – da se ponovno pozovemo na Clarka.
Na početku Europe stoji dakle Crkva kao dominantna sila i nosiva duhovna snaga novoga, kršćanskoga Imperija. Nisu joj, naravno, prvotno bili na umu ni carstvo ni Europa, nego prije svega evangelizacija, ali je zahvaljujući upravo pokrštavanju kontinenta nastala kršćanska Europa koja je sebe razumijevala kao nasljednicu Rimskoga Imperija na koju je on prenesen (translatio imperii). Ta je Europa nastala kao duhovna i civilizacijska sinteza proistekla iz posredovanja zajedničke baštine triju svjetskopovijesnih središta – Atene (grčka filozofija), Rima (rimsko pravo) i Jeruzalema (kršćanska vjera) – vitalnim novopridošlim plemenima tijekom velike „seobe naroda”, nošenima snažnom voljom za životom.
Križem, knjigom i plugom
Dugi proces „civiliziranja” odvijao se pod presudnim utjecajem novih snažnih žarišta života u samostanima benediktinskoga tipa. Pothvat utemeljitelja zapadnoga redovništva sv. Benedikta iz Nursije (o. 480. – 547.) nije bio usmjeren na spašavanje oronuloga Carstva niti na bijeg od grešnoga svijeta u samotnu pustinjačku duhovnost. Bio je to, kako kaže T. Šagi-Bunić, „pokušaj ovozemaljskog proživljavanja bitnih vrijednosti kršćanskog života u onom vremenu i prostoru, pokušaj da se mala jezgra ljudskog društva uredi po evanđeoskim načelima na takav način da to bude moglo funkcionirati kao svakodnevna zbilja”. U tu svrhu Benedikt je utemeljio poseban tip samostana, bitno određen stalnošću (stabilitas loci), što se pokazalo presudnim za prenošenje i daljnje stvaranje kulture.
Na taj je način nastao čitav mali svijet zaokruženih i samostojnih zajednica molitve i rada (ora et labora) – kako duhovnoga tako i fizičkoga. Fizički rad nije više, kao u antičko doba, preziran kao nešto što spada na robove, nego je sada – u ratničkom svijetu koji ga uopće nije ni poznavao kao temelj uzdržavanja, nego je sva „ekonomija” počivala na ratnom plijenu – smatran svetom dužnošću na putu postizanja kršćanske savršenosti. U tom je smislu ekonomski uspon Europe bio „sporedni proizvod zapadnoga kršćanskog monaštva”, kako, među ostalima, tvrdi A. Toynbee. Usto je Benedikt unutar dnevnoga reda, pored obrađivanja zemlje, odredio i nekoliko sati za….
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
