Papa Franjo izdao je 24. svibnja 2015. Encikliku o brizi za zajednički dom Laudato sì. U njoj skreće pozornost kršćana i drugih ljudi dobre volje na planetarne nepravde u služenju prirodnim dobrima te na opasnosti od zagađivanja okoliša i na kulturu odbacivanja.
Naslov joj je dao po Pjesmi stvorenja sv. Franje Asiškog koju je sastavio na srednjovjekovnom talijanskom dvije godine prije smrti, dok je bio teško bolestan.
Po darovima kruha i vina na nedjeljnoj misi učimo skrbiti s drugima za zajednički dom
Najstariji rukopis te pjesme potječe iz 1243. godine,18 godina nakon Franjine smrti. Papa na početku ove enciklike citira iz Pjesme stvorenja kiticu kojom Božji siromah zahvaljuje za darove zemlje svim ljudima: „Hvaljen budi, moj Gospodine, za sestru našu, majku Zemlju koja nas uzdržava i nama upravlja i izvodi plodove razne i šareno cvijeće i travu” (LS 1). Franjo u toj pjesmi sunce naziva bratom i gospodinom a zemlju sestrom i majkom. Sjaj brata sunca simbol je Svevišnjega Oca, a plodna toplina zemlje kao sestre i majke prehranjuje sve ljude. Između tih dviju velikih slika očinstva i majčinstva smješteni su svi ostali elementi svemira (Antonio Tkalac, Spectrum 1/2021, 73-86). Otkako je papa Ivan Pavao II. 29. studenoga 1979. sv. Franju Asiškog proglasio zaštitnikom njegovatelja prirodnoga okoliša, kod nas katolika raste svijest da zajedno s drugim ljudima trebamo skrbiti za zemlju koju je Bog povjerio svim ljudima (Luka Tomašević, Služba Božja 1/2021., 75-90).
Šestom poglavlju ove enciklike papa je dao naslov: „Ekološki odgoj i duhovnost” i u njemu poziva na razborito trošenje prirodnih dobara te na odgajanje mladih i odraslih za savez između čovječanstva i okoliša. U tome kontekstu povezuje euharistijske darove kruha i vina s drugim prirodnim dobrima te poziva na pojačanu skrb za okoliš po nedjeljnom slavljenju euharistije (LS 236-237). U ovom prilogu želim to povezati s drugim dokumentima novijega katoličkog učiteljstva o euharistiji kao izvoru i vrhuncu djelovanja Crkve.
Po darovima kruha i vina Isus je ostavio trajne znakove povezivanja vjernika s njime i međusobno
Najstariji pisani spomen euharistije ili večere Gospodnje nalazi se u Prvoj poslanici Korinćanima koju je Pavao uputio iz Efeza oko 56. godine. Korint je bio lučki grad u Grčkoj u kojem su kršćanstvo prihvatili neki obraćenici grčke i židovske kulture. Oni su Pavlu poslali pismo tražeći odgovore na nova pitanja o usklađivanju njihova vjerničkoga života s prilikama u gradu gdje su štovani poganski idoli i gdje su neki krštenici živjeli u mješovitom braku. O euharistiji ili svetoj gozbi kršćana Pavao tu govori u tri konteksta: pozivi na hramske gozbe u čast idolima, diskriminacija siromašnih krštenika na Večeri Gospodnjoj, skupljanje materijalne pomoći za siromahe na prvi dan tjedna.
Kršćanima koje su njihovi rođaci i prijatelji pozivali na žrtvene gozbe u čast idolima, Pavao odgovara neka ne idu na takve gozbe jer bi time odobrili štovanje idola i postali sudionici stola vražjega. Krštenici imaju svoju svetu gozbu po kojoj stupaju u zajedništvo po krvi Kristovoj i lome kruh zajedništva s tijelom Kristovim (1 Kor 10,14-22). U Korintu Pavlova vremena euharistiji je prethodila bratska gozba mjesnih krštenika, ali su slobodni i bogati dolazili ranije, potrošili sve što su donijeli za tu gozbu i tako sramotili kršene siromahe koji su kao sluge ili robovi stizali sa zakašnjenjem. Pavao u pastirskom žaru ističe da time sramote Crkvu Božju i podsjeća kako im je „predao” ono što je „primio” u tehničkom smislu riječi: Isusove riječi nad kruhom i vinom novoga saveza, a to je spomen-čin Kristove smrti i uskrsnuća (1 Kor 11,23-34). U zaključnom poglavlju Pavao podsjeća kako je uveo prikupljanje pomoći za krštenike u Jeruzalemu te preporuča Korinćanima neka to obavljaju „u prvi dan tjedna” kada slave spomen-čin Kristove smrti i uskrsnuća (1 Kor 16,1-4). Prikupljanje takve pomoći znak je vjerničkoga zajedništva između crkvene zajednice u Jeruzalemu i krštenika u mjestima s većinom poganskih stanovnika.
U četiri kanonska evanđelja postoje razlike između Ivana i trojice sinoptika u prikazu Isusove posljednje večere: kod Ivana je to gozba ljubavi kod koje Učitelj na početku učenicima pere noge i drži dugački oproštajni govor o proslavi Sina Čovječjega (Iv 13,1-17,26), kod sinoptika Isus obavlja obred židovske pashalne gozbe ali tako što nad kruhom izgovara: „Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje” te nad obrednim vinom: „Ova čaša novi je savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva” (Mk 14,17-25; Mt 26,20-26; Lk 22,14-20). Bila je to proročka gesta kojom je Isus protumačio svoju skoru smrt kao sklapanje novoga saveza, najavljeno po prorocima (Jr 31,31-34). Ovim je Isus svoju nasilnu smrt prikazao kao sastavni dio njegova mesijanskoga poslanja i pri tome se usporedio sa Slugom patnikom iz Knjige Izaijine (Iz 52,13-53,12). Prema Pavlu i Luki Isus je odredio da taj obred ponavljaju učenici kao spomen na njegovu smrt i uskrsnuće (1 Kor 11,25 = Lk 22,19). Kod Marka i Mateja nema odredbe o ponavljanju, ali bibličari analizom grčkih izraza i kod njih nalaze tragove liturgije prvih kršćana. Markova i Matejeva verzija bila bi odjek liturgijske prakse u zajednicama sastavljenim od obraćenih Židova, a Pavlova i Lukina odraz prakse u zajednicama s grčkom kulturom.
Luka je u Djelima apostolskim prikazao kako su kršćani Jeruzalema u prvim desetljećima odlazili u židovski Hram i tamo molili kao na mjestu zakonitoga štovanja Boga jedinoga. To je potrajalo vjerojatno do 29. kolovoza 70. godine kada su Rimljani spalili Hram zauzimajući Jeruzalem u borbi protiv židovskih ustanika. Važan bogoštovni čin koji su kršćani Jeruzalema i drugih mjesta obavljali Luka naziva „lomljenjem kruha” i on je slavljen po kućama vjernika (Dj 2,42; 20,7). U prva tri stoljeća, dok su kršćani smatrani ateistima zato što odbijaju štovati državne bogove i caru iskazivati religiozno štovanje, dobrohotnost pojedinih vjernica i vjernika koji su imali prostranu kuću bila je bitna za okupljanje na spomen-čin Kristove smrti i uskrsnuća kao konstitutivni čin Crkve u pojedinom mjestu ili dijelu grada. Nakon što je car Konstantin 313. godine proglasio kršćanstvo dopuštenom religijom, počeli su kršćani podizati posebne građevine namijenjene isključivo za bogoštovlje vjerničke zajednice. Međutim, od najranijih vremena živa Crkva su kršteni vjernici koji se pod presjedanjem zakonitoga starješine sabiru na slavljenje euharistije kao spomen-čina Kristove smrti i uskrsnuća.
Novi zavjet pisan je na grčkom jer je to bio jezik ondašnjih filozofa, trgovaca i običnih ljudi u Rimskom Carstvu. Prvi su kršćani oko 200 godina obavljali euharistiju na grčkom. Već koncem 2. stoljeća papa Viktor I. Afrikanac (186. – 197.) uveo je uporabu latinskoga uz grčki u liturgiji. Jeronim je najprije desetak godina studirao grčki i hebrejski da se pripravi na prijevod Svetoga pisma na latinski. Po mandatu pape Damaza u Rimu je 383. – 384. popravio postojeći prijevod evanđelja na latinski, a 386. nastanio se u Betlehemu gdje je do smrti god. 420. radio na prijevodu starozavjetnih knjiga s hebrejskoga. Njegov je prijevod poslije nazvan Vulgata (prošireni, pučki) jer su ga razumjeli obrazovani kršćani od 5. do 18. stoljeća. S vremenom je latinski prevladao u rimskom obredu liturgije. Reformatori su u 16. stoljeću tražili uporabu živoga jezika u liturgiji, ali je papa Pio V. (1566. – 1572.) dao prema smjernicama Tridentinskoga sabora prirediti novo izdanje Rimskoga misala na latinskom i on je bio na snazi do provedbenih smjernica Drugoga vatikanskog sabora 1970. U to vrijeme pape i teolozi isticali su kako je uporaba latinskoga znak katoličkoga jedinstva, a nisu puno marili za pasivno držanje vjernika na liturgiji. Mi koji smo katolici u odmaklim godinama sjećamo se kako smo u djetinjstvu i mladosti za vrijeme pučke mise od župnika na početku dobivali poticaj da molimo krunicu pod misom, a poslije propovijedi „preporuke” za određeni broj Očenaša u nastavku mise. Tada smo bili poučavani da vjernici misi trebaju prisustvovati. Drugi vatikanski sabor odlučio je da vjernici sa svojim zaređenim predstojnikom misu slave jer je ona vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno vrelo iz kojega teče sva njezina snaga (SC 10,1), ali treba voditi prema svjedočkom djelovanju i pomaganju potrebnih. Majka Crkva traži da se vjernici uvedu u puno, svjesno i djelatno sudjelovanje u bogoslužju (SC 14,1).
Zato je Drugi vatikanski sabor u Konstituciji o svetoj liturgiji, koja je glasovanjem prisutnih biskupa prihvaćena 4. prosinca 1963., predvidio mogućnost zakonitoga i odobrenoga prijevoda dijelova mise na živi jezik (SC 36 i 54). Mjerodavna kongregacija izdala je dopuštenje 14. lipnja 1971. da pod vodstvom biskupa svi dijelovi mise mogu biti prevedeni na žive jezike, a 28. ožujka 2001. detaljne smjernice za prevođenje liturgijskih knjiga. (Liturgiam authenticam, portal Vatikana, uvid 16. 3. 2024). Kardinal Francis Arinze kao prefekt te kongregacije obrazložio je u predavanju 11. studenoga 2006. ulogu latinskoga u liturgiji i teologiji katolika tijekom stoljeća. Citirao je odredbu da prijevodi ne smiju biti kreativne improvizacije nego vjerno prericanje latinskoga izvornika (br. 20), zatim protumačio: „Mnogi liturgijski tekstovi natopljeni su biblijskim izrazima, znakovima i simbolima. Oni odjekuju u molitvenim formulama koje potječu iz Psalama. Prevoditelj ne može to ispuštati iz vida… Neće svaki katolik na misi odmah razumjeti ustaljene katoličke liturgijske formule kao utjelovljenje, stvaranje, muka, uskrsnuće, istobitan s Ocem, izlazi od Oca i Sina, pretvorba, zbiljska prisutnost, transcendentni i svemogući Bog. To nije pitanje engleskog, francuskog, talijanskog, hindi ili kisvahili jezika. Prevoditelji ne smiju postati ikonoklasti koji pri postupku prevođenja razaraju ili oštećuju. Za vrijeme liturgije ne može se sve protumačiti.” Apostolskim pismom Magnum principium od 3. rujna 2017. papa Franjo proširio je mjerodavnost Biskupskih konferencija u pojedinoj državi za odobravanje liturgijskih prijevoda (Zvonko Pažin, „Provedbeni dekret za prevođenje liturgijskih knjiga”, Vjera i djela, 9. stranica, uvid 16. 3. 2024.)
Prema Saboru, Crkva je znak kraljevstva Božjega na zemlji, a euharistija Crkvu posadašnjuje i ujedinjuje (LG 3; 8-9). Sjedinjujući se u euharistijskoj žrtvi i gozbi vjernici laici i svećenici prenose sami sebe Bogu i uzimaju u djela na stolu riječi Božje (LG 11). „Kristova Crkva uistinu je prisutna u svim zakonitim mjesnim zborovima vjernika koji se, prianjajući uz svoje pastire, i sami u Novom zavjetu nazivaju Crkvama. Oni su, naime, u svom mjestu, u Duhu Svetom i u mnogom obilju (1 Sol 1,5) od Boga pozvani novi narod. U njima se propovijedanjem Kristova evanđelja okupljaju vjernici i slavi se otajstvo Gospodnje večere da se po blagovanju Gospodnjega tijela i krvi usko poveže svekoliko bratstvo” (LG 26). U Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu jedno poglavlje govori o ljudskoj djelatnosti u svijetu koja je dovedena do savršenosti u pashalnom otajstvu zato što Duh uskrsloga Krista djeluje srcima ljudi te čini da izgradnja humanijega svijeta bude moguća (GS 38). Zaključuje novozavjetnom vizijom o novoj zemlji i novom nebu te preporukom kršćanima neka se zalažu za izgradnju pravednijega i boljega ljudskog društva: „Gospodin je svojima ostavio zalog nade i popudbinu toga putovanja u onom sakramentu vjere u kojem se plodovi prirode što ih je čovjek uzgojio pretvaraju u njegovo Tijelo i Krv: u večeri bratskoga zajedništva i u predokusu nebeske gozbe” (GS 38,2). Kruh i vino kao simbole ljudskoga rada, crkvena zajednica pod vodstvom zaređenoga služitelja posvećuje u Kristovo tijelo i krv po svojoj žrtvi i svetoj gozbi.
Papa Ivan Pavao II. izdao je 17. travnja 2003. Encikliku o euharistiji i njenu odnosu prema Crkvi. Ecclesia de Eucharistia (hrvatski prijevod dostupan u nizu Dokumenti 134 i na portalu Vatikana). Enciklika obuhvaća šest poglavlja. Dok u prvome razrađuje način na koji euharistija uprisutnjuje smrt i uskrsnuće Kristovo, u drugome razvija misao da euharistija izgrađuje Crkvu tako što produbljuje naše zajedništvo s Kristom i međusobno: „Naše sjedinjenje s Kristom, koji je dar i milost za svakoga, omogućuje nam da smo u Njemu također združeni u jedinstvo njegova tijela koje je Crkva. Euharistija učvršćuje ucjepljenje u Krista, ostvareno u krštenju po daru Duha (usp. 1 Kor 12,13.27)” (br. 23). Slavljenjem euharistije Crkva čuva i razvija svoj apostolicitet: „Ako Euharistija izgrađuje Crkvu a Crkva čini Euharistiju, slijedi da među njima postoji najuža povezanost i to tolika da na euharistijsko Otajstvo možemo primijeniti ono što kažemo o Crkvi koju, prema Nicejsko-carigradskom vjerovanju, ispovijedamo kao ‘jednu, svetu, katoličku i apostolsku’. Jedna i katolička je i euharistija. Ona je također i sveta, štoviše, ona je Presveti Sakrament. Ali je nadasve apostolicitet ono čemu želimo posvetiti pozornost” (br. 26). Po slavljenju euharistije, uči papa, nedjelja postaje dan Crkve: „Ova osobita učinkovitost u promicanju zajedništva, a koja je Euharistiji vlastita, jest jedan od razloga važnosti nedjeljne Mise… Nedjeljna je Euharistija povlašteno mjesto gdje je zajedništvo trajno naviještano i hranjeno. Upravo po euharistijskom sudjelovanju dan Gospodnji postaje dan Crkve koja tako na učinkovit način može izvršiti svoju ulogu sakramentalnog jedinstva” (br. 41).
Papa Franjo ističe kako nas nedjeljna euharistija nadahnjuje na skrb za okoliš
Red mise, prema Rimskom misalu nakon Drugoga vatikanskog sabora, sastoji se od Pokajničkoga čina, Službe riječi i Euharistijske službe. Na početku Euharistijske službe svećenik u ime okupljene zajednice izgovara nad hostijama koje će posvetiti:
Blagoslovljen si, Gospodine, Bože svega svijeta:
Od tvoje darežljivosti primismo kruh
što ti ga prinosimo;
ovaj plod zemlje i rada ruku čovječjih
postat će nam kruhom života.
Sabrani vjernici to potvrđuju usklikom: „Blagoslovljen Bog u vijeke!” Nad misnim vinom predsjedatelj slavlja izgovara: „Ovaj plod trsa i rada ruku čovječjih postat će nam piće duhovno”. Ovo pretpostavlja da se prisutni vjernici mogu pričestiti i posvećenim vinom, ali je to iz praktičnih razloga ograničeno na posebne zgode, kao npr. misa vjenčanja kada je poželjno da se mladenci pričeste pod obje prilike. Ovakvom molitvom kod prinošenja darova kruha i vina iskazujemo zahvalnost Bogu što nas je po svome Sinu naučio prinositi plodove ljudskoga rada u najsvečanijem bogoštovnom činu crkvene zajednice.
U zaključnom poglavlju enciklike Laudato sì papa Franjo predlaže odgoj za ekološko ponašanje: „Politika i razne druge društvene skupine također imaju zadaću pomagati podizanje svijesti ljudi. To je i zadaća Crkve. Sve kršćanske zajednice imaju važnu ulogu u ekološkom odgoju. Nadam se da se u našim sjemeništima i redovničkim kućama za formaciju podučava odgovornoj jednostavnosti i skromnosti života, zahvalnoj kontemplaciji svijeta, te brizi za potrebe siromaha i zaštite okoliša. Budući da su u igri vrlo veliki ulozi, trebamo institucije koje imaju ovlast kažnjavati za štete nanesene okolišu, ali također trebamo osobne kvalitete samokritike i spremnost da jedni od drugih učimo” (LS 214). Kada uginu ribe u rijekama zato što je neka tvornica ispustila otrovnu otpadnu vodu iz svojih strojeva, državna vlast je mjerodavna za privođenje odgovornosti onih koji su to bezobzirno počinili jer time ugrožavaju i zdravlje ljudi koji žive oko te rijeke. Poznato mi je da u programu za osnovne i srednje škole u BiH, u oba entiteta, postoji i odgoj đaka za čuvanje okoliša. U takve odgojne postupke mogu se aktivno uključivati i vjeroučitelji muslimanskih, pravoslavnih i katoličkih đaka.
U pozivu na ekološku duhovnost papa ističe: „Svima je potrebno ekološko obraćenje, to jest da plodovi njihova susreta s Isusom Kristom izađu na vidjelo u njihovim odnosima sa svijetom koji ih okružuje. Živjeti svoj poziv da budemo čuvari Božjeg djela bitan je dio krjeposnog života; to nije tek mogući ili sporedni vid našega kršćanskog iskustva” (LS 217). Isus je za bitne moralne obveze proglasio ljubav prema Bogu i bližnjima. Ne možemo iskreno i aktivno ljubiti bližnje ako zagađujemo prirodu i rasipno trošimo prirodna dobra. U tu svrhu papa preporuča socijalnu ljubav kao ključ integralnog razvoja te razvijanje kulture skrbi (LS 231).
Papa Franjo pomaže nam ovom enciklikom otkriti ekološku dimenziju euharistije, posebno nedjeljne mise: „Sudjelovanje na nedjeljnoj euharistiji ima posebnu važnost. Taj dan, poput hebrejske subote, zamišljen je kao dan ozdravljenja čovjekovih odnosa s Bogom, sa samim sobom, s drugima i sa svijetom. Nedjelja je dan Uskrsnuća jer je ‘prvi dan’ novog stvorenja, čija je prvina Gospodinovo uskrsnulo čovještvo, zalog konačne preobrazbe svega stvorenog svijeta. Usto taj dan naviješta čovjekov vječni počinak u Bogu. Na taj način kršćanska duhovnost ujedinjuje vrijednost odmora i slavlja. Čovjek je sklon tomu da kontemplativni počinak obezvrjeđuje kao nešto neproduktivno, ali zaboravlja da se time poslu koji se radi oduzima ono najvažnije: njegov smisao. Pozvani smo u naš rad uključiti dimenziju primanja i dara, koja je nešto sasvim drugo od puke neaktivnosti… Počinak nam omogućuje proširiti svoje poglede i vidike, i budi u nama novu osjetljivost na prava drugih. Tako dan počinka, čije središte je euharistija, rasipa svoje svjetlo na cijeli tjedan i potiče nas na veću brigu prema prirodi i siromašnima” (LS 237).
Ukazivanjem na skrb za prirodu kao zajednički dom svih ljudi papa Franjo probudio je zanimanje brojnih osjetljivih i dobronamjernih ljudi. Ovim uvidom u ekološku dimenziju katoličke nedjeljne mise i dana tjednoga odmora pomaže nam da radosnije slavimo tu žrtvu i svetu gozbu Crkve i produbljujemo solidarnost sa svima ljudima. Kako njegove poticaje možemo pretvoriti u inicijative u prilikama ove i ovakve Bosne i Hercegovine?
(Kalendar sv. Ante 2025.)
