Posljednjih nekoliko mjeseci mediji su upozoravali na ekonomsku krizu uzimajući u obzir razinu javnoga i privatnoga duga u svjetlu evolucije naprednih ekonomija svijeta. Različita međunarodna tijela upozoravala su na tragove slične onima koji su nastali prije krize 2008. godine. Trgovinski rat između Sjedinjenih Američkih Država i Kine, te rastući val protekcionizma predstavljali su ozbiljnu krizu.
Proces globalizacije, uvjetovan sustavom informacijske tehnologije 5G podrazumijeva geostratešku promjenu u kojoj Kina može nadjačati ekonomsku i političku hegemoniju SAD-a. A onda je nastupio virus koji je sve ostavio bez teksta.
U početku se mislilo da će se virus zadržati samo na azijskom kontinentu i ograničiti proizvodnju azijskoga giganta, no Svjetska zdravstvena organizacija je upozorila na rizik koji nosi panedmija koronavirusa kojoj nije trebalo dugo da zahvati cijeli svijet. I zaista, virus koji je, navodno, „zatočen”, za nekoliko je tjedana opustošio čitav planet. Posljedice više nisu predstavljene prekidom ekonomskih odnosa između zemalja, nego su se „umiješale” i u unutarnje proizvodne strukture svake zemlje.
Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) upozorava kako ograničeno kretanje ljudi, roba, usluga kao i mjere zaštite koje se primjenjuju za suočavanje s pandemijom COVID-19 nazaduju industrijski sektor i to ne samo u Kini, nego u cijelome svijetu. Globalni utjecaj je pojačan padom poslovnoga povjerenja.
OECD je u početku razmatrao scenarij s vremenskim razmakom u kojem bi se mogao dogoditi ozbiljan kolaps u Kini s ekonomskim rastom koji bi se smanjio za 5 % u odnosu na prošlu godinu. U tom slučaju bi se ovaj nepovoljni utjecaj proširio na Japan, Koreju i Australiju, a potom bi uslijedio postupan oporavak. Pad svjetskoga gospodarskoga rasta od 0,5 % se mogao očekivati, ali u kontekstu razvoja panedmije, scenarij je postao sasvim drugačiji.
To je scenarij široke zaraze u kojem su napredna gospodarstva pogođena krizom povjerenja, potrošnje i mobilnosti. Procjenjuje se da panedmija košta 1,5 bodova rasta BDP-a u svijetu, odnosno 1 300 bilijuna dolara, 2 280 puta više nego što je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) procijenila za pandemiju općenito. Oporavak bi se trebao događati postupno tek 2021. godine.
Ipak, ova predviđanja su samo nagađanja. Kada je procijenjen učinak krize iz 2008. godine, pretpostavke na kojima su se temeljile prognoze nisu riješile temeljne probleme, te iz toga razloga nisu mogle odrediti ekonomski i društveni značaj u vrijeme krize.
Sanacije banaka, dužničke krize i valute poput eura, u koje je Europska središnja banka morala ući sa svojim slavnim „sve što treba”, proizašle su iz toga svega i uz to popraćene visokom stopom nezaposlenosti i socijalnim problemima.
I što onda možemo naučiti iz prošlih kriza? Prvo, pandemijska kriza će sama po sebi imati očekivani ekonomski učinak. Ali najvažnija lekcija ostaje ona da su informacije temeljne. U zdravstvenoj krizi je najvažnije pronaći način za ograničavanje djelovanja virusa i smanjenje širenja infekcije.
Svaka se zemlja na svoj način borila protiv širenja zaraze, a u mnogima je nedostajalo predviđanja i dobroga upravljanja, dok su se druge uspješno izborile ili se još uvijek bore protiv širenja zaraze. Iz toga će razloga stupanj krize biti različit u svakoj zemlji i ovisit će o sposobnostima lociranja i iskorjenjivanja virusa.
Postoje zemlje koje će se teže nositi s krizom, a s druge strane su one koje će među prvima ugledati svjetlo i prevladati ekonomsku krizu, a mnoge će računati i s novim geostrateškim poretkom nakon pandemije.
