U nakladi Svjetla riječi u zadnjih desetak godina tiskali smo nešto manje od stotinu knjiga s područja vjere, društva i kulture. Svaka od njih nam je važna, jer sve u sebi nose bogat i kvalitetan sadržaj koji doprinosi produbljivanju općeg znanja i širenju vlastitih spoznaja. Međutim, rad na knjizi pjesama Dvoglasje za samoću bio je potpuno drukčiji da ne kažem i nov, jer je ova knjiga, barem u mom mandatu nakladnika, naša prva knjiga poezije. Zato je u nama izazvala poseban osjećaj raspoloživosti i nutarnje svečanosti. Jer, za knjigom pjesama čovjek drukčije poseže, drukčije je drži u rukama i drukčije je odlaže nakon čitanja.
Ako bih morao konkretizirati što je to „drukčije“, usporediti ga s čim, onda bih koristio sliku općenitog ophođenja prema ženama. Svaka pristojna komunikacija među ljudima ima svoju vrijednost i važnost, ali je ona potpuno drukčija kada je s druge strane govora i pogleda – žena. Tada se mijenja pristup, smekšava se, riječi se pažljivo bruse kao dijamant od prljavštine tako da komunikacija u jednom trenutku prerasta u poeziju bez obzira na to da li netko u sebi ima pjesničkih crta, jer, kako reče Robert Frost, biti pjesnik nije profesija nego stanje. U tom kontekstu, posebne i uzvišene životne datosti i stvarnosti kao što su vjera u Boga, majka, ljubljena osoba, možemo tek razumjeti ako ih promatramo iz perspektive najdubljih zakona ljubavi. A tada nam je običan i svagdanji rječnik manjkav i siromašan. Zato kad o njima govorimo, o majci na primjer, mi pričamo jezikom poezije, tj. stvaramo rečenice koje ne postoje u običnom govoru.
Zato čitanje poezije uvodi čovjeka, usudio bih se reći, u nov i uzvišen način shvaćanja života i svijeta a time i vlastitog postojanja, jer ga stihovi vrlo meko i obazrivo povedu u visine, dubine i širine duha. Bez poezije, ova nepregledna prostranstva duha, koja imaju početak ali nemaju kraj, ostaju nedokučiva i neotkrivena, a to znači takvom čovjeku i nepostojeća. Tako razumijevam i samu vjeru u Boga. Kad netko kaže da Bog ne postoji, to samo može značiti da je sve vidljivo i nevidljivo sveo u granice svoga ograničenog poimanja jer se nikad nije odvažio otisnuti iz sigurnosti luke uma i oka nepoznatim, širokim i nepreglednim prostranstvima svijeta, svemira i uopće postojanja. Svaka je umna luka mala, premala čak i beznačajna u usporedbi sa Božjim stvarateljskim prstom. I brod i čovjek jesu sigurni u lukama, ali ni brod ni čovjek nisu stvoreni zbog toga nego zbog plovidbe i to one cjeloživotne.
Zato poeziju i poetsko razumijevanje vidljive i nevidljive stvarnosti ne bismo trebali uzimati zdravo za gotovo. Zapitajmo se na trenutak kako bi izgledao naš govor i naša misao kad u njima ne bi bilo poezije? Bili bi kao razasuto kamenje raznih veličina, tvrdoće, težine i oštrine među kojima s vremena na vrijeme, ne bismo mogli zastati na pitomoj mekoći trave i dušu odmoriti u raskošnoj ljepoti poljskog cvijeta. Kamen, koliko god bio grub, tvrd i težak, ne može oduzeti ništa ljepoti cvijeta kraj sebe ali cvijet, koliko god bio krhak, nježan i lagan, može uljepšati, smekšati i učiniti privlačnim svaki kamen. Zar to nije poezija?
Nabavite odmah svoj primjerak knjige:
