Povijest gore La Verna, koja je za franjevački red bez sumnje jedna od najsvetijih, počinje s Franjom Asiškim i jednim plemićem iz Toskane koji su se Božjom milošću susreli oko 1213. godine. Vođen željom za mučeništvom Franjo je odlučio otputovati u Maroko. Tako je jedan dan s bratom Leonom krenuo iz Porcijunkule na daleko putovanje. Spuštajući se u dolinu Marecchia zaustavili su se kod San Leoa, vrlo moćnoga dvorca. Tu je Franjo propovijedao nekolicini plemića među kojima je bio Orlando Catani, grof od Chiusija u Casentinu, današnjem Chiusi della Verna. Dirnut u srcu nakon divnoga propovijedanja, grof Orlando Catani darovao je Franji Asiškom i njegovoj braći ovu goru te mu pomogao da na tom mjestu izgradi malu crkvu posvećenu Svetoj Mariji od Anđela. Franjo ju je prihvatio s radošću i od toga trenutka ta gora postala je mjesto molitve i pokore.
Značenje svete gore La Verne
Putovanje u Maroko Franjo nije nikada ostvario, ali u tom trenutku on možda i nije bio svjestan da će upravo ta gora La Verna biti mjesto njegova mučeništva, mučeništva ne rukom čovjeka nego djelovanjem Krista raspetoga. La Verna je bila vrlo važna za kontemplativni život koji je Franjo želio za sebe i za svoju braću. Jer kontemplativni život prethodi apostolskom životu i radu. Gora La Verna bila je idealno mjesto za takav život. Na ovoj gori može se živjeti u siromaštvu, daleko od svih i od svega, može se moliti u tišini i činiti pokora, pogodna je za kontemplaciju, mjesto gdje se može potpuno suobličiti Kristu.
Na ovo se mjesto Franjo povukao u osamu krajem ljeta 1224. godine kako bi u najvećoj samoći ispostio korizmu sv. Mihaelu arkanđelu. Tu je imao ekstaze i Božje objave. Tu se Krist na poseban način očitovao u povijesti preko rana (stigmi) utisnutih u Franjino tijelo na onim istim mjestima na tijelu gdje ih je i sam Raspeti imao – na rukama, nogama i boku. I tako već punih osam stoljeća Franjina La Verna je sveta gora, čašćena i poznata u cijelom svijetu po čudesima koja je Bog učinio na svom slugi bratu Franji. To je mjesto gdje je raspeti Krist očitovao svoju moć, slavu i ljubav. Stoga je La Verna više od obične gore. To je mjesto gdje se dodiruje ono božansko i ljudsko.
Primanje svetih rana
Dvadesetak godina ranije (1205./06.) Franjo je počeo slijediti evanđelje Gospodinovo slušajući Božju Riječ, napose glas Raspetoga u crkvi sv. Damjana. Te riječi i ta slika utisnule su mu se u srce. Sada su se očitovale u samom njegovu tijelu.
Asiški je siromah prvi kršćanin u povijesti Crkve koji je obilježen otiscima muke Gospodnje na svom tijelu. Ostat će s njim, na njegovu tijelu, sve do njegove smrti, koja se dogodila navečer 3. listopada 1226. u Svetoj Mariji od Anđela – Porcijunkuli. I tako je onaj koji je svojim radikalnim izborom evanđeoskoga života u svemu želio biti sličan Kristu, i fizički postao njegov živi odraz, vidljivi portret, alter Christus.
No, svaki čudesni znak u životu čovjeka nikada se ne odvaja od egzistencijalnoga iskustva koje sam proživljava. To je bio slučaj i s Franjom. Kad se Franjo popeo na brdo La Vernu u rujnu 1224., bio je već ranjen čovjek. Duboko povrijeđen. Konačno sastavljanje Pravila krajem 1223. godine na neki je način oslabilo njegovo srce. On je to zamislio drukčije, ali ipak se pokorio volji pape. Osjećao je zbog toga udaljenost između sebe i velikoga dijela bratstva i osjećao je da to Pravilo ne pripada u potpunosti njemu. Kao da je zapravo osjećao da je sve ono što je naslućivao tijekom obraćenja i što ga je dovelo do prihvaćanja evanđelja sine glossa sada bilo izobličeno.
On se, dakle, na La Vernu povukao kako bi ponovno spoznao i razumio volju Božju. Shvatio je da se prije svega on mora ponovno sam prilagoditi Ljubavi koja nije ljubljena. I upravo u ozračju takve molitve Franjo je zamolio Krista da može u svome tijelu iskusiti malo od onih patnji koje je sam pretrpio za nas. A Isus, koji sluša iskrena srca, Franjinu je želju ispunio.
U danima oko blagdana Uzvišenja Križa, Siromahu se ukazao krilati serafin koji ga je ranio snagom Ljubavi. Franjo je nepunu godinu dana ranije na Božić u Grecciu htio obnoviti uspomenu na Betlehem i uprizorio je žive jaslice da bi se to moglo tjelesnim očima gledati (1Čel 30,84). Sada od Greccia do La Verne prelazi od gledanja tjelesnim očima do tjelesnog iskustva.
Nije slučajnost da je „Iz rana, novi život” naslov koji je odabrala franjevačka obitelj za proslavu osme stoljetnice stigmi. Želja je, zapravo, razmišljati o tome kako za svakoga vjernika rana, krhkost, unutarnja „bijeda”, čak i patnja, mogu postati otvor kroz koje se nazire novi početak. Za Franju je to bilo ovako. Penjući se na La Vernu, Bogu je nosio u srcu bolno pitanje: „Tko sam ja? Tko si ti?”, a sišao je s odgovorom koji postaje molitva: „Ti si ljepota, ti si blagost, ti si poniznost, ti si strpljivost.” Nakon što je, dakle, primio na svom tijelu biljege muke Kristove, Franjo je na La Verni svojom rukom na jednoj pergameni napisao Pohvale Bogu. Franjine Pohvale Bogu nastale odmah nakon primanja svetih rana zapravo su istinska i iskrena molitva koja pokazuje svu ljubav čovjeka koji duboko razmišlja o svom Bogu i Gospodinu. A nekoliko mjeseci poslije u istom duhu spjevao je i Pjesmu stvorenja.
Franjino egzistencijalno iskustvo
U petak, 5. siječnja 2024. franjevačka je obitelj svečano otvorila 8. stoljeće stigmi svetoga Franje u svetištu La Verni. Svetu misu predvodio je fra Massimo Fusarelli, generalni ministar Manje braće. U propovijedi je fra Massimo podsjetio kako je otajstvo križa obilježilo cijeli Franjin život: „Volim razmišljati o Franjinoj unutarnjoj biografiji kao o putu koncentričnih krugova koji su ga doveli do središta, a to je Isus.” Ovdje se možemo upitati koji su to koncentrični krugovi? Kakvo je bilo Franjino egzistencijalno iskustvo koje je proživljavao i što ga je dovelo do događaja na La Verni 1224.?
Zahvalnost
Franjo je promatrao sebe i sve stvari oko sebe kao dar Stvoriteljeve ljubavi, ljubavi koja uzdržava i prati sve nestalnosti života. I osjećao je da zato trebamo biti stalno zahvalni. Njegove molitve izražavaju uvijek zahvalnost Bogu. On nadalje ne samo da slavi dar vlastitoga života i života svake ljudske osobe nego i postojanja svih živih bića. Čak i u svojim dugotrajnim i neugodnim bolestima ne manjka mu radosti života. Onaj koji prima život i zdravlje kao dar, spreman je prihvatiti od Božje ruke i bolest. Pa i samu smrt. Franjo ju je prihvatio pjevajući: „Dobro mi došla, sestrice Smrti!” (2Čel 217). Srce osobnoga i bratskoga sklada u našim odnosima jest ne prisvajati sebi primljene darove, nego iz srca zahvaljivati Bogu Ocu koji nam ih daruje, služiti se njima i vratiti mu ih s radošću.
Obraćenje – odgovor na Božji poziv
Presudni trenutak obraćenja, koji Franjo spominje u Oporuci, bijaše kad ga je Gospodin doveo među gubavce i kad im je iskazivao milosrđe. Shvatio je da do toga trenutka nije bio otkrio u svakom siromašnom i bolesnom bratu Krista, jer bijaše u grijesima; ali sve se promijenilo kada je, nakon što je iskazivao milosrđe gubavcima, došlo nad njega božansko milosrđe i udalji se od svijeta. Iskusio je taj događaj kao promjenu vrijednosti i nastojanja: ono što mi se činilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast, kaže Franjo. Gubavci su i dalje ostali isti kao što bijahu i prije, ali on je taj koji se promijenio. Obraćenje znači promjena smjera, pročišćenje.
Susret s Kristom kao iskustvo vjere
Nakon susreta s bratom gubavcem, Franjo bijaše spreman susresti brata Krista, Krista siromašnoga i raspetoga koji ga je gledao s ljubavlju odozgo u crkvi sv. Damjana. Počevši od toga trenutka Krist kojega Franjo ljubi i časti postao je središte njegove pobožnosti i vjere, razmatrao je sa zadivljenošću punom ljubavi o Kristu Otkupitelju koji se ponizio u utjelovljenju, koga je štovao s radosnom nježnošću u betlehemskoj štali, koga je slijedio kao Pastira i slušao kao Učitelja, ali iznad svega koga je oplakivao i s kojim se suosjećao totalno do suobličenja u žrtvi križa. Sva Franjina askeza temelji se na stavu malenosti pred Bogom i pred ljudima. Sve ono što traži da se pojavi i uzdigne iznad drugih, protiv je evanđelja. Franjo spoznaje Boga koji je ljubav, koji se lišava svoje Božanske slave i to ne samo u utjelovljenju nego se u najvišem obliku očituje na križu.
Prihvaćanje siromaštva
Na poseban je način Franju oduševilo Isusovo siromaštvo i poniznost, njegova ljubav prema siromašnima, bolesnima, odbačenima. Upravo je to razlog zašto je sam Franjo s tolikom ljubavlju prigrlio siromaštvo. Ono je plod njegove ljubavi prema Kristu koji se očituje u siromasima, odbačenima, marginaliziranima. Stoga, živjeti u siromaštvu i za siromašne, kao što je živio Isus, za Franju postaje izvrstan put nasljedovanja i to za njega i njegovu braću postaje posebna obveza i temeljni životni stav.
Poslušnost
Franjo je utemeljio život u poslušnosti braće na tajni otkupiteljske Kristove poslušnosti. Franjevačka poslušnost jest imperativ samoga obraćenja Kristu. Manji brat nije poslušan prvenstveno zbog ciljeva koji dolaze iz zapovijedi, nego da ponudi Kristu svjedočanstvo ljubavi preko vlastitoga odricanja, pa i vlastite volje. Zato je Franjo sam uvijek želio imati direktnoga poglavara kome bi bio podređen. Ovakvu poslušnost čovjek može prihvatiti samo u ljubavi i potpunoj slobodi. Ljubav je dakle ona snaga koja slobodna čovjeka čini zrelim, pomažući mu da iziđe iz samoga sebe i krene u susret drugome.
Prihvaćanje križa
Govor o križu nije nikad bio dobro prihvaćen od strane svijeta. Međutim, Kristov poziv da uzmemo križ i slijedimo ga nije nikad izgubio aktualnost. Stvar je u tome da svatko od nas prihvati i nosi svoj križ svakodnevno (Lk 9,23). Tako je i za Franju nasljedovanje Krista siromašnoga i raspetoga temelj života. Njegova najveća želja bila je ponuditi Otkupitelju najveću ljubav ujedinjujući se tijesno s njime, umirući za njega kao što je on umro za druge.
Proslava svetih rana
Tek kad sve ovo razumijemo, razumijemo zašto je Franjo alter Christus. Razumijemo onda događaj na La Verni koji se dogodio oko 14. rujna 1224. (Uzvišenje Sv. Križa), a mi ga slavimo 17. rujna (Rane sv. Franje). Franjo je od Raspetoga primio rane (stigme) na rukama, nogama i boku, suobličivši se tako Kristu na vidljiv način jer se prethodno u svome životu totalno suobličio u duhu.
Slavni redovnik Thomas Merton ovako komentira: „Franjo primivši stigme bio je božanski znak da je od svih svetaca najsličniji Kristu. Bolje nego itko drugi uspio je u svom životu reproducirati jednostavnost, siromaštvo i ljubav prema Bogu i ljudima koji karakteriziraju Isusov život. Jednostavno poznavati svetoga Franju znači razumjeti Evanđelje i slijediti ga u njegovu iskrenom duhu i cjelini, živjeti Evanđelje u svoj njegovoj punini. Sveti Franjo bio je, kao što svi sveci moraju nastojati biti, jednostavno drugi Krist. Uskrsli Krist ponovno je savršeno živio u tom Svecu, potpuno obuzet i preobražen Duhom božanske ljubavi.”
I mi smo tako pozvani biti, poput Franje, živi odraz Gospodina Isusa i njegove poruke spasenja za svakoga čovjeka. Bilo bi lijepo kada bi nas ova tajanstvena činjenica stigmi potaknula na razmišljanje i o smjeru našega srca, o našim najdubljim željama, o stigmama kojima želimo obilježiti i raniti svoje tijelo. Ali isto tako promišljati o tome kako se rane koje je život nanio svakom pojedincu mogu preobraziti u kršćanske stigme, tj. razumjeti ih i prihvatiti na pozitivan i produhovljen način.
Proslava svetih rana može nas također potaknuti na veću pozornost i brigu za braću i sestre koji su u teškoćama, koji su ranjeni i povrijeđeni. Ovo naše vrijeme, napeto između nade i očaja, traži put nove ljudske autentičnosti. Sasvim jasno sv. Franjo Asiški nudi sliku autentičnoga čovjeka, čovjeka koji je znao postići mir s Bogom, sa samim sobom, s drugima, s cijelim stvorenjem. Primanje rana na La Verni predstavlja tako ono vidljivo suobličavanje slici Kristovoj koje od svetoga Franje čini primjer na kojemu se svaki čovjek treba nadahnjivati na svome putu neprestanoga približavanja Bogu.
