Nedavno sam tako došao do dvije knjige sličnih naslova: jedna se zove „O smislu života”, a druga „O smislu i besmislu”. Neobična je podudarnost da su njihovi autori liječnici, gotovo vršnjaci i učenici Siegmunda Freuda. „O smislu života”, knjigu odloženu uz kontejner, napisao je austrijski psiholog Alfred Adler (1870. – 1937.), čija je glavna tema proučavanje toga kako nas kroz život vodi težnja za moći, odnosno nadvladavanje osjećaja bespomoćnosti. „O smislu i besmislu” izbor je iz djela švicarskoga psihologa Carla Gustava Junga (1875. – 1961.), začetnika analitičke psihologije, a središnji je pojam njegova angažmana proces individuacije.
Tri životne dužnosti
Razgovarajući s mnogim ljudima, i pokušavajući im pomoći, Adler je zaključio da svaki čovjek u sebi nosi određeno mišljenje o sebi i zadacima života, o tome kamo i kako mora teći njegov život. Sve što gledamo oko sebe spoznajemo samo onoliko koliko je to određeno našim svrhama. U svemu tražimo smisao: „Nijedno ljudsko biće ne može živjeti bez smisla”, kaže Adler. Promatrajući ljude i svijet, on je zaključio da postoje smisleniji i besmisleniji životi – da svaki čovjek ima neki svoj smisao, ali da nije svaki smisao jednako vrijedan. Tijelo je slabo, naš je položaj u svijetu nepouzdan, i zato je potrebno smisao staviti na čvrst temelj, kaže Adler.
Adler je smatrao da smisao života svakoga čovjeka treba odgovoriti na tri dužnosti. Prva je dužnost prema Zemlji na kojoj živimo; druga je dužnost prema velikoj obitelji ljudi kojoj pripadamo; treća je dužnost prema održanju života. Kako ću naći zanimanje da preživim na Zemlji? Kako ću naći mjesto među ljudima i s njima surađivati? Kako ću naći ljubav i stupiti u brak kako bi se nastavio život i nakon mene? Svaki smisao života mora odgovoriti na pitanje rada, pitanje društva i pitanje spolnosti, kaže Adler. On predočava dvoje ljudi: jedan je nezadovoljan u ljubavi, u radu se ne trudi, kontakti s ljudima su mu tegobni; za tu je osobu život težak i želi se začahuriti. A njemu nasuprot postavlja drugoga koji živi u dubokoj ljubavi, postiže korisna ostvarenja i ima brojne kontakte sa svojim bližnjima. Za toga čovjeka, kaže Adler, živjeti znači interesirati se za bližnje, biti dio cjeline, u okviru svojih snaga dati doprinos dobrobiti čovječanstva.
Život za drugoga
Adler je vjerovao u trud i rad. „Što radite prvo kada učite plivati?” pita Adler. „Radite greške, zar ne? I što se dogodi? Radite nove greške i kada ste napravili sve moguće greške, a da se niste udavili, – a neke od njih i više puta – što otkrijete? Da možete plivati? E pa, život je isto kao učenje plivanja! Ne bojte se raditi greške, jer ne postoji nijedan drugi način da naučite kako živjeti!” Oni koji su usmjereni na sebe, koji ne računaju na druge, promašili su smisao života – njihovi trijumfi samo njima nešto znače. Živjeti znači živjeti za opće dobro, kaže Adler. U braku i ljubavi, ako se trudimo za dobro drugoga, i sami ćemo biti bolji. Ako se želimo razvijati u praznom prostoru, bit ćemo vlastoljubivi i nesnosni. I naše pretke nadživjela su djela koja su bila namijenjena zajednici: gradovi i sela, obrađena zemlja i željeznice, umjetnost i znanost. Oni koji su željeli iz života izvući samo nešto za sebe, zaboravljeni su.
U braku i ljubavi, ako se trudimo za dobro drugoga, i sami ćemo biti bolji. Ako se želimo razvijati u praznom prostoru, bit ćemo vlastoljubivi i nesnosni
Život za drugoga, to je cilj života, kaže Adler. Ali treba se potruditi. Velike ljubavi su rijetke kao što su rijetka i velika djela. Iako Adler nije govorio kao vjernik, nego kao znanstvenik – došao je na rub vjere. Ovako je rekao: „Postoji zakon koji kaže da čovjek treba ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe. To bi trebalo biti prirodno čovječanstvu kao disanje ili uspravni hod – ali ako to ljudi ne nauče, nestat će.” A ljubi bližnjega kao samoga sebe, temeljni je poziv Isusa Krista. Adlerov znanstveni pogled na svijet pokazuje da razum nije protivan vjeri, niti da bi vjera bila smetnja razumu. Uostalom, i sam Adler kaže: „Bog koji je vječno potpun, koji usmjerava zvijezde, koji je gospodar sudbine, koji podiže čovjeka iz njegove poniznosti k sebi, koji govori iz svemira svakoj ljudskoj duši – to je najsjajnije očitovanje savršenstva.”
Biti bez smisla to je bolest
Junga je pak zanimalo kako čovjek kroz životna iskustva i borbe može postati zreo i cjelovit. Razgovarajući s ljudima srednje dobi, koji su već nešto bili postigli u životu – obrazovali se, napravili karijeru, osnovali obitelj – Jung je zaključio da se ljudi s godinama nađu u duhovnoj krizi i da im jedino može pomoći da nađu smisao života. Jung je mislio da svatko od nas nosi određenu masku u društvu. Već prema prilikama, igramo ulogu oca, sina, majke, domaćice, profesora, službenice – i stalno mijenjamo te likove. Ali gdje je naš pravi ja?
Pravi ja – koji se može usporediti s Logosom u kršćanstvu – cilj je kojem težimo u životu; a ometa nas nešto što je Jung zvao Sjenom, destruktivnom snagom koja napada, sputava i uništava čovjeka – usporediva s unutarnjim đavlom; Jung je smatrao da svaki čovjek želi naći sebe i biti vjeran svojem istinskom Ja. U svojim brojnim razgovorima s pacijentima Jung je došao do zaključka da svi ljudi traže smisao života. Čovjek može biti imućan, imati obitelj, položaj u društvu – ali bez duhovnoga života nikad neće naći mir, zaključio je Jung. Istina može zadovoljiti razum, ali ona nikad ne pokazuje smisao ljudskoga života, koji duša obuhvaća i shvaća.
Na pragu vjere
Jung je opisao današnjega čovjeka: nema ljubav, nego samo spolnost; nema vjere, nego je samo zaslijepljen; nema nade jer mu je život razbio iluzije; nema znanja jer ne poznaje svoj smisao; svi žele biti shvaćeni, a ništa po čovjeka nije gore nego da bude potpuno shvaćen.
Jung nije znanstvenik u strogom smislu riječi – jer je bliži mističnom nego racionalnom – i ostavio je više traga u kulturi i umjetnosti nego u medicini. Ipak, možemo ga uzeti za primjer velikoga uma koji je razmišljanjem došao na prag vjere. „Ne vjerujem u Boga”, rekao je Jung, „Ja znam da Bog postoji.” Jungov najvažniji uvid – da čovjek ne može živjeti bez smisla – isto je što je papa emeritus Benedikt XVI. napisao u svojem zadnjem članku: „Svijet bez Boga može biti samo svijet bez smisla. Jer odakle onda dolazi sve što jest?” Bog je stvorio svijet, dakle svijet ima smisao – a taj je smisao upisan u svijetu. Tu nema prijepora između katoličke vjere i Jungove misli. Jungovo shvaćanje bilo je vrlo duboko i zato naše doba, u kojem prevladava materijalizam i uvjerenje da znanost može odgovoriti na pitanja ljudske duše, Jung i dalje privlači kao mislilac.
Da bismo se osvijestili, treba nam bol – i strah od Boga – rekao je Jung. A strahopoštovanje prema Bogu i problem patnje velike su biblijske teme.
Onaj koji dolazi
Jung je vjerovao u budućnost: „Ne pokušavajte zadržati nekoga tko odlazi, inače nećete sresti onog tko dolazi.” Vjerovao je u kreativnost: „Ako ste nadarena osoba, to ne znači da ste stekli nešto. To znači da imate nešto za dati.” U srži je kršćanske vjere opraštanje. Jung je bio protiv prosuđivanja i osuđivanja: „Osuda ne oslobađa, već guši.” Naši su životi skriveni, pisao je sveti Pavao. Treba pogledati u srce, kaže Jung: „Tko gleda van, sanja; tko gleda unutra, budi se.” Jung je čak i znao zašto danas čovjek ne može naći Boga: „Nitko se ne saginje dovoljno duboko!”
