Franjevačka duhovnost duhovnost je Očenaša. Ona svijet doživljava kao Božju obitelj. Nebrojeni govore o Bogu, svjedoče njegovu prisutnost. Iz toliko toga moguće je gotovo bez imalo napora iščitati Božju poruku. Oćutjeti njegov dodir. Očenaš nas uči da je u riječi mi sadržana temeljna istina postojanja – i u dubinama, i u visinama i u običnosti. Uči nas o dragocjenosti drugoga bića, svakoga bića, i onoga živog i onoga kojega običavamo nazivati neživim. Zar bi bilo moguće u Božjoj obitelji biti brat, sestra, samo ponekome i samo donekle?
Sveti Franjo Asiški u svojoj je Pjesmi brata Sunca / Pjesmi stvorova imao potrebu posvjedočiti to iskustvo. I – prije toga – posvijestiti ga samome sebi. Učinio je to zanosno i smjerno, u zboru svega stvorenoga. U zboru dubokoga povjerenja i predanja. U zboru zahvalnosti.
Promatrajući svijet u kojemu živi, osjetljiv čovjek – osjetljiv za Božje – ima potrebu dati obrazloženje nade koja u njemu živi. Koja iz njega žari. Svakome od nas progovoriti je o tome svojom vjerom, svojim životom. Nekomu skladanjem, nekomu pjevanjem, nekomu riječju, nekomu slikanjem, svima vjernim posluživanjem.
Fra Janko Ćuro u ovoj knjizi progovara i slikom i riječju. On, sklon uočavanju, ima potrebu uočeno slikati i uz to ispisati svoj doživljaj, nadahnuće koje mu je po uočenomu darovano. Tako nas uvodi u prostornost svoga iskustva, nudeći ga i nama. On nam progovara riječima, ispisuje riječi kojima se jeka raduje. Stoji gotovo dječački začuđen i, još više, zadivljen pred darom postojanja. Trajanja. Vidi čudo koje površnom oku i osluškuje govor koji površnom uhu lako promakne. Njegova pozornost nije usmjerena samo prema uzvišenom. On uočava i poruke upisane u neznatno. Otkriva da se ono što uspije izrasti u kršu, onaj koji ugazi put kroz bespuće prepoznaje zakriljen Božjom prisutnošću i kad je suočen sa svakovrsnom napuštenošću.
Ova je knjiga svojevrsni iskaz odgovornosti za svijet Očenaša. Moguće da će se nekome ova tvrdnja činiti pretjeranom. No svatko je od nas, u svojoj obdarenosti, pozvan sudjelovati u toj odgovornosti. Mogu ti načini biti i krajnje jednostavni, no bitno je da pred njom ne uzmaknemo. Da joj ne uskratimo sebe i svoje djelovanje.
I pisanje je svojevrsni odaziv pozivu na evanđeosku odgovornost. Nema smisla opravdavati se zbog krhkosti napisane riječi. Ta svatko tko je od istine razumije da nijedna ljudska riječ nije savršena. No istodobno, gotovo svaka, začudo, u nekim okolnostima, u nekom trenutku, umije poslužiti kao sjeme. Svatko u kome živi iskustvo začuđenosti, zadivljenosti, razumije da se Duh Božji služi i prahom riječi, pa i onom koju smo mi nepažnjom – moguće i hotimice – obrisali.
Riječi fra Janka Ćure, zabilježene u ovoj knjizi, sjene su, no istodobno i svjetiljke, zadivljenosti i zahvalnosti. Ovim stranicama struji svježina – svježina gledanja, svježina izričaja; uz njih i svježina šutnje. One se posve jednostavno mogu iščitati i kao pohvala krhkosti, poticaj da budemo pažljivi prema svemu uz što dišemo, na što pomislimo, prema svemu što dotaknemo. Susretnete li se s iskrama na stranicama ove knjige, iskusit ćete da u vama razgaraju živi plamen.
Ova knjiga meditativnih i pjesničkih, nerijetko aforističkih izričaja, svjedoči nam o životu do vrha ispunjenom (vrijednim) sjećanjima.
Živjeti – kojega li čuda i blagoslova! Koje li zahtjevnosti! Površan to ne uočava, pozornoga ranjava. Čovjekova radost, zahvalnost što mu je darovano biti, pretače se u odgovornost za Božji svijet, potvrđuje u iskustvu dragocjenosti svakoga člana Božje obitelji. Ono što je Albert Schweitzer snažno imenovao strahopoštovanjem pred životom, fra Janko Ćuro jednostavno proniče pozornošću svoga bića. I bilježi okom i rukom.
