Ponukan od njih da zatraži dar, Franjo pun žara za spasenjem duša zatraži milost da svatko tko uđe u ovu crkvu, nakon što se ispovjedi, zadobije otpuštenje i potpuni oprost za svoje grijehe. To što je Franjo tražio bilo je uistinu veliko. Ipak, Krist je uslišio Franjinu molitvu i naložio mu da ode njegovu Vikaru na zemlji i u njegovo ime zatraži takav oprost. Već u zoru, sav ushićen i ozaren neobičnom radošću, Franjo se uputi s bratom Maseom u Peruđu gdje se u ono vrijeme nalazio papa Honorije III.
Kad su papa i kardinali koje je pozvao za savjetnike čuli Franjinu odvažnu molbu, bili su nemalo iznenađeni. Činila im se previše slobodna i bez uobičajenih žrtava koje je trebao pokornik učiniti. Uz to, tražio se potpuni oprost i to trajno, a što nije bio običaj kod sličnih oprosta koje je davala rimska Kurija. Kardinali su čak imali bojazan da zbog ovoga privilegija ne budu zanemarena posebno čašćena svetišta poput Svete zemlje, Rima i Santiaga de Compostele. Međutim, papa Honorije III., potaknut Franjinim riječima o viđenju, a vjerojatno još više po unutarnjem božanskom nadahnuću uvjeren da je to Božja volja, odobrio je Franjinu molbu.
„Dekret” o Porcijunkulskom oprostu objavljen je vrlo brzo nakon ovoga susreta, točnije 2. kolovoza 1216., na dan posvete crkvice sv. Marije Anđeoske. Na taj dan svatko tko je došao u Porcijunkulu te se ispovjedio i skrušeno pokajao, mogao je zadobiti potpuni oprost od vremenitih kazni. Ovim dekretom to isto omogućeno je i u budućnosti svake godine i to na ovaj dan posvete crkvice. Na svečanoj ceremoniji toga dana pred okupljenim biskupima i mnoštvom vjernika iz Umbrije i okolice dekret je, prema tradiciji, svečano pročitao sam Franjo i tom prigodom propovijedao.
Značenje Porcijunkulskoga oprosta
Izvorno je Porcijunkulski oprost vezan, kako i ime kaže, samo za crkvicu Porcijunkulu i vrijedio je samo za određeno vrijeme počevši od podneva na dan 1. kolovoza do ponoći na dan 2. kolovoza. Svatko tko bi ušao u Porcijunkulu te se ispovjedio i skrušeno pokajao, zavrijedio bi potpuni oprost od vremenitih kazni. Inače, prema crkvenom nauku u Franjino vrijeme, a što više-manje vrijedi i danas, ljudi za svoje grijehe podnose vječne i vremenite kazne. Od vječne kazne, tj. pakla, Bog nas spašava preko iskrene ispovijedi i otpuštenja grijeha, ali ipak moramo…
(…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
