„… Jednu lojtru bum donesel”, ponovim frazu i pogledam se s gitaristom iz benda kojem je lice razvučeno u osmijeh. Dečki iz benda vole kad usred brižno izabranih melodičnih pjesama spontano ubacim neku hrvatsku tradicionalnu s tri akorda. „Pa bum išel gor’ i dol’…”
Između strofe i refrena u nekoliko riječi objasnim publici izvor i značenje pjesme. Iako se puno mojih sunarodnjaka ne slaže sa mnom, za mene, u prenesenom značenju, lojtrica je simbol zgoda i nezgoda koje nam život nosi, u kojem se izmjenjuju radost i tuga – ponekad letimo visoko nošeni srećom, a ponekad nas pod teretom tuge spusti na koljena. „Pa po lojtrici gor’, pa po lojtrici dol’…”, pjevam dok publika plješće u ritmu koji im u svojoj jednostavnosti izvlači osmijeh na lica. Lako zapamtljiva i ponavljajuća melodija im u umornim tijelima oživljava potisnutu bezbrižnost i budi uspavane stanice memorije u kojima su pohranjene uspomene iz nekih dana kada je život bio jednostavniji.
„Pjevajte sa mnom!”, pozovem publiku koja me sad već s čuđenjem gleda. „Haha… ne bojte se”, ohrabrim ih, „kao i u životu, nakon uspona i padova, sad dolazi dio refrena u kojemu se oslanjamo jedni na druge i u zajedničkoj boli ili veselju nalazimo zajednički jezik: na nanananana… hajdemo svi!” počinjem sama, ali već nakon nekoliko ‘na na’ cijela dvorana pjeva. Bend ubrzava tempo, uzbuđenje publike raste, nekoliko ljudi se podiglo za ples. Nakon zadnjeg akorda i zdušnoga pljeska – ne zbog izvrsne izvedbe nas glazbenika, nego zbog osjećaja koji smo im priuštili – i ja njima dajem kompliment kroz šalu: „Sad se možete pohvaliti da ste pjevali pjesmu na hrvatskom jeziku.”
Puno mojih američkih prijatelja često mi se požali kako im je krivo što, kao mi imigranti, ne pjevaju više i ne znaju druge jezike. Uvijek se dive strancima (pogotovo nama Europljanima iz manjih zemalja) koji znaju po tri, ponekad i četiri jezika. Nije samo komunikacija u pitanju, jer engleski jezik je univerzalan, nego sposobnost upoznavanja i doživljaja drukčije kulture i načina razmišljanja.
Glazba prodire dublje
Uvijek se sjetim kako smo kao klinci uzbuđeno učili reći ‘volim te’ na više jezika te kako bi promijenili boju glasa i na svakom se osjećali malo drukčije. Na isti način pjesme na stranim jezicima nam daju mogućnost da bar u tih nekoliko trenutka postanemo netko drugi – i doživljavamo život u nekom novom ozračju.
Nekoliko dana kasnije nastupam na maloj, ali značajnoj pozornici u sklopu farme legendarnoga country glazbenika Johnnyja Casha. Njegov nećak Mark živi u susjedstvu i nastupa svakodnevno – za turiste i ljubitelje Cashovih nikada zaboravljenih hitova. Svojim nastupima i anegdotama, Mark i izvrsni gitarist David Langley koji je svirao s velikanima glazbe poput Bucka Owensa, Raya Pricea i Willieja Nelsona oživljavaju ne samo stare hitove nego osjećaje i životna iskustva vezana uz njih. Ljudi dolaze iz raznih krajeva svijeta kako bi čuli glazbu, vidjeli i dotaknuli gitare, čizme, automobile i kojekakve druge predmete iz života slavne zvijezde, i kroz to obnovili osobne uspomene koje ih vežu za njegove pjesme – neke koje su ih iscijelile, neke uz koje su se zaljubili i neke uz koje su se ludo zabavljali.
Kad sam prvi put upoznala Marka, pokazala sam mu gitaru na kojoj je moj tata svirao (moj tata je bio ljubitelj country glazbe i Johnnyja Casha). Mark se oduševio. „Mogu je probati svirati?” pitao me. U tom trenutku osjetila sam kako struja Života – ona neprekidna struja koja povezuje sve što je bilo, što jest i što će uvijek biti – prolazi kroz moje tijelo. Taj trenutak uz nekoliko zvukova s gitare spojio je djevojčicu koja je s obožavanjem slušala tatu koji svira i pjeva, nećaka kojega je slavni ujak podržavao u sviranju i pjevanju, dvoje odraslih glazbenika i dvije duše s dva različita kraja svijeta koje više nisu fizički s nama. Glazba nam na razne načine poklanja vrstu komunikacije koja prodire dublje od samih riječi.
(…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
