Prije nekoliko godina pisala sam jedan tekst koji je govorio o tome da kada se odmaramo trebamo se odmarati uz Krista. Kad se opuštamo uz umjetnost, bilo da se radi o knjizi, filmu ili glazbi, važno je da obratimo pozornost čini li nas taj sadržaj bližima Bogu ili nas udaljava od Njega. Ako film ili knjiga slabi naš moral, što će nam onda ta knjiga ili film? Uvijek birajmo sadržaje koji će nas upućivati na ono lijepo, dobro, koji će u nama buditi nadu i radost za život. Jako je to važno, iako se čini banalno. Danas sat vremena depresivne glazbe, sutra dva sata filma punoga nemorala i prekosutra smo već naviknutiji na zlo i manje oduševljeni za život.
U nastavku ću pričati o jednoj knjizi koja je mene uistinu približila Bogu i gledat ću da iz nje izvučem neke poruke koje bude nadahnuće za bolji život. Radi se o knjizi Thomasa Mertona Nitko nije otok.Ovaj pisac rodio se Francuskoj, ali je živio kao trapistički redovnik i djelovao u opatiji Naše Gospe od Getsemanija u američkoj saveznoj državi Kentucky. Merton je tijekom cijeloga svog redovničkog života tragao za Bogom i napisao je više od sedamdeset knjiga od kojih su mnoge postale klasici duhovne literature. Ako bi se mene pitalo što bi trebalo čitati, rekla bih da su to knjige kao što su Nitko nije otok ili Gora sa sedam krugova.Ako nešto ne bismo preporučili svom djetetu da čita, sluša ili gleda, nemojmo to činiti ni sami jer nas isprazno znanje nadima, a tek ljubav izgrađuje. Prelazim sad na blago cara Mertona.
Ljubav
Već iz samoga naslova Nitko nije otok vidimo da je u ovoj knjizi riječ o čovjekovu odnosu s ljudima, ali i sa samim sobom i s Bogom. Thomas smatra da je jako važno da svjesno pristanemo živjeti svoj život za druge, a ne za sebe same. Tek tada postajemo sposobni uočiti vlastita ograničenja, radi kojih trebamo druge i radi kojih drugi, također ograničeni, trebaju nas. U zajedništvu dopunjujemo jedni druge i uživamo u sebi ono što je palo u drugoga. Ljubav je sposobnost da ljubimo i dati ljubav s punim učinkom znači da smo mi sposobni primiti ljubav. Ljubav se može čuvati samo davanjem, a davati se može samo kada se prima. U ljubavi ne treba tražiti vlastito uživanje jer to onda više ne bi bila nesebična ljubav. Trebamo tražiti dobro drugoga i to će biti prvi korak prema nesebičnoj ljubavi. Voljeti drugoga znači pustiti ga da on bude onakav kakav jest, a da ga ne savijamo da se on prilagodi nama. Ako mi u drugima ne ljubimo ono što oni jesu, nego samo njihovu moguću sličnost s nama, onda mi ljubimo samo svoj odraz u njima. Prvo što moramo činiti kada upoznamo da je Božja milost u našim srcima jest da želimo više dobrotvorne ljubavi. Ta želja ljubiti sama je po sebi početak ljubavi, i čim je poželimo više već je imamo više: i naša je želja jamstvo da će još više doći. Bogu hvala! Da bi naša ljubav bila potpuna, jako je važno iskustvo da smo ljubljeni. Možemo ljubiti iskreno i jednostavno, tek nakon što nadvladamo strah da nismo ljubljeni. Ako snažno vjerujemo da nas On ljubi, nećemo se previše opterećivati ljube li nas drugi ljudi i svoju ćemo im ljubav dijeliti nesebično. I ne preispitujmo odviše same sebe, stalno se kontrolirajući. Snažna usmjerenost na same sebe i na ono što činimo, vječita dilema je li to dobro ili nije, jesmo li pogriješili i slično, pobuđuje tjeskobu koja nas onemogućuje da budemo prirodni. Sami sebe toliko saplićemo na svom putu da više ne možemo živjeti normalan život. To je posljedica prevelike upućenosti na sebe, a ne na druge. Ako je moja samilost istinita, ako je ona duboka srdačna samilost, a nije zakonsko poslovanje, ni smilovanje naučeno u knjigama i provođeno na drugima kao pobožna vježba, tada je moja samilost prema drugima Božje milosrđe prema meni. Moja strpljivost s njima je Njegova strpljivost sa mnom. Moja ljubav prema njima je Njegova ljubav prema meni.
Što se tiče molitve, koja je jedna od najvažnijih stavki duhovnoga života, Merton razlikuje višestruku pažnju u molitvi. Prva je čisto vanjska. Mi molimo, ali uopće ne mislimo o onome što molimo. Tako mnogi mogu moliti, a da uistinu nemaju pojma tko je Bog. Druga vrsta pažnje je kada molimo, a ne mislimo u vezi s molitvom. Tada znamo misliti o Bogu, ali ne uspostavljamo odnos s Njim. Čista molitva dolazi tek onda kad prestanemo misliti na vlastito zadovoljstvo, kad ne tražimo ni utjehu ni milost. Malo je ljudi primilo dar istinske molitve, a još je manje onih koji su taj dar primili sa zahvalnošću. Dok molimo često imamo i nečistu nakanu, to je ono kada popuštamo Božjoj volji, ali ipak više cijenimo svoju. Tada mi dijelimo Božju i svoju volju, pa mislimo da biramo između dvije koristi: ako vršimo Njegovu volju jedna je korist, a druga je ako se odlučimo za svoje želje. Mi tada važemo na vagi istinu protiv varke, jer mi izabiremo između lažnoga i istinitoga dobra kao da su jednaki. Kada imamo čistu nakanu, onda vidimo da je Božja volja uvijek dobra. Kada nemamo čistu nakanu, ne možemo biti sretni jer nemamo nutarnje slobode da činimo ono što nam se sviđa bez tjeskobe, osim ako uživamo u volji Božjoj.
Trpljenje
Čak i kada je Božja volja za nas trpljenje, mi to trpljene trebamo posvetiti. Ništa tako lako ne postaje nesveto kao trpljenje. Povremeno je potrebno podnositi trpljenje, koje je manje zlo, da bismo izbjegli puno veće zlo koje je grijeh. Ako mirno i nesebično podnosimo svoje trpljenje, naše izvanjsko biće može trpjeti štetu, ali ono unutarnje se zato usavršuje. Ako ljubimo Boga i druge u njemu, veselo ćemo dopustiti trpljenju da uništi ono u nama što se Bogu sviđa da uništi, jer znademo da sve što ono uništava nije važno. Trpljenje je beskorisno kada nas okreće prema nama samima, kad smo tužni radi sebe, kad ljubav okrećemo u mržnju. Takvo trpljenje ne možemo posvetiti Bogu. Tek kad se odrečemo grijeha, naše trpljenje može postati spasonosno. Zbog sitnih životnih nevolja toliko se uzrujavamo i samosažalijevamo, da ih činimo potpuno beskorisnim za naš duhovni rast. Pazimo na to da se ispod naše uznemirene površine ne krije strah ili elementarna pohlepa za novcem, uživanjem ili vlašću. Povremene molitve i odlazak u crkvu neće nam pomoći, moramo se odreći cijeloga jednog pogrešnog spleta ciljeva koji upravljaju našim ovozemaljskim životom. Trebamo živjeti poput poljskih ljiljana, tražeći najprije Nebesko kraljevstvo.
Radost
Ne treba značiti da kršćanin koji je odbacio svjetske vrijednosti, prolaznu sigurnost i sreću, ne može živjeti u svijetu i biti radostan. On izbjegava jalova uzbuđenja koja prate trku za čisto vremenitim ciljevima i prihvaća život sa savršenom vjerom. Primjerena savršenost koju moramo postići u tom životu pod uvjetom da živimo kao Božji sinovi, nije 24-satni na dan proizvod savršenih kreposnih djela, nego življenje u komu smo praktički uklonili i nadvladali sve zapreke Božjoj ljubavi. Jedna od glavnih zapreka toj ljubavi je naša sebična želja da iz svega izvučemo najviše i da u očima drugih ljudi ostvarimo najveći uspjeh. Te se tjeskobne želje možemo osloboditi tako da budemo zadovoljni što gubimo nešto u svemu što radimo. Ne možemo sve imati, sve razumjeti i u svemu biti najbolji. Tek kad smo sposobni sve napustiti, postat ćemo kadri zadržati ono jedino bitno, bilo to ma što god. Ako smo pohlepni da sve imamo, izgubit ćemo i ono što nam treba. Sreća je pronaći ono „jedino potrebno”, onaj biser, prodati sve i kupiti njivu. Tada ćemo otkriti da nam je, po božanskom protuslovlju, sve ostalo dano uz ono jedino potrebno. Zahvaljujmo Bogu na nadahnuću koje nam šalje po riječima svojih vjernih službenika, kakav je bio i, uistinu posebni, Thomas Merton.
