Najprije ću kazati nekoliko riječi o jedinstvu vjere i religije te o razlici među njima, a nakon toga i ponešto o odnosu religije i države.
Vjera
Vjera je osobni čin, i to najosobniji. To je čin cijele osobe, ne samo čin razuma, volje i osjećaja. Osoba vjeruje drugoj osobi. Time je omogućena dublja spoznaja druge osobe. Drugu osobu možemo dublje spoznati samo ako nam se ona otkriva, ako nam govori o sebi, ako se očituje. Druga nam osoba otkriva svoje dubinsko ja ako joj vjerujemo, ako imamo povjerenje u nju kao osobu i u ono što ona nama u povjerenju govori. Čin vjere događa se u nutrini osobe, u njezinu srcu kao središtu osobe. Zato je vjera unutarnji čin jedne osobe, i to najunutarnjiji. Čin vjere nastaje iz slobode, i to iz vrhunske slobode, tj. iz pozitivne slobode koja je komunikativna jer nas povezuje s drugim osobama, a nije negativna, tj. ne negira druge osobe. Činom slobode čovjek nadilazi svoj prirodni egoizam, oslobađa se svoje sebičnosti i postaje komunikativan, tj. stupa u zajednicu s drugim osobama i s njima izgrađuje zajednicu. Što je osoba slobodnija, to je sposobnija za komunikaciju s drugima. Oni koji prekidaju komunikaciju s drugima prekidaju lanac života i time osiromašuju svoj i tuđi život.
Mi danas živimo u epohi individualizma i kolektivizma, tj. u epohi individualističke i kolektivističke palanke (Radomir Konstantinović). Današnji individualizam proglasio je individuuma primarnom realnošću i mjerom svega postojećega. Također je kolektivizam svoj kolektiv proglasio primarnom realnošću i mjerom svih stvari. Tako i individualizam i kolektivizam razaraju komunikaciju među ljudima i među grupama. Iz te zatvorenosti u sebe nastaje mržnja prema drugima, a iz nje nasilje prema drugima.
Vjera u Boga je najunutarnjiji, najosobniji, najslobodniji i najkomunikativniji čin koji nastaje i razvija se u relaciji ja – Ti, a ne u relaciji subjekt – objekt (ja – predmet). Glasoviti židovski teolog Martin Buber ističe da se vjera u Boga ostvaruje u relaciji ja – Ti, a ne u relaciji ja – ono (ja – predmet). Ako je u našem životu nestalo relacije ja – ti, to znači da je u nama nestalo sposobnosti za vjeru u Boga (tj. za relaciju ja – vječno Ti). Živimo u vremenu u kojem je važnije imati nego biti (Erich Fromm). Ljudi uspostavljaju posjednički odnos prema svemu što postoji: prema stvarima jednako kao i prema osobama. Vjera je Božji dar jer je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku. Reći da je čovjek Božja slika znači reći da je Bog prisutan prvenstveno u svakom čovjeku. Mi kršćani vjerujemo da se Bog iz slobode i ljubavi neraskidivo sjedinio s čovjekom Isusom iz Nazareta, a time neizravno sa svakim čovjekom. Božju ljubav nismo zaslužili, a ona je bezuvjetna, posve nesebična i bezgranična prema svakom čovjeku i prema svakom stvorenju. Granica Božje ljubavi čovjekovo je NE. Onaj koji nas je ljubio dostojan je da bude od nas ljubljen. Tako tvrdi apostol Ivan: „Ljubimo Boga jer je on nas prije ljubio” (1 Iv 4,11). Božja je sloboda komunikativna i usrećujuća za čovjeka s kojim se Bog sjedinjuje. Zato je sloboda Božji dar čovjeku i ujedno čovjekova zadaća: „Za slobodu nas Krist oslobodi” (Gal 5,1). Za istinski slobodno djelovanje sposoban je onaj čovjek koji je oslobođen od egoizma, tj. od robovanja samome sebi.
Religija
Kad se vjera očituje i ostvaruje, ona postaje vanjska pojava, tj. religija. Vjera se najprije očituje u molitvi, a vrhunac molitve je kult. Kad vjera postanje vanjska (vidljiva) stvarnost, kad postane kulturna, historijska i društvena pojava, ona je religija. Vanjsku (vidljivu) stranu vjere nazivamo religijom, a unutarnju (nevidljivu) stranu religije nazivamo vjerom. Vanjska strana vjere (religija) mora služiti očitovanju i ostvarenju unutarnje strane religije odnosno vjere. Kad religija (vanjska strana) nije izraz vjere, ona je izdaja vjere. Ako ljudi prionu uz ono vanjsko i vidljivo te zaborave da to vanjsko mora biti izraz vjere u Boga, oni izdaju bit religije odnosno vjeru u Boga. To je rečeno u evanđeljima: „Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene” (Mt 15,8; Mk 7,6). Vanjska čistoća mora biti izraz unutarnje, čistoće srca. Religija postaje ideologijom (instrumentom moći) onda kad ljudi zadržavaju vanjski oblik religije i pretvaraju ga u instrument svoje volje za moću. Oni tada govore da služe Bogu, a zapravo služe sebi i svojoj koristi: „Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide” (Mt 23,5).
Religija kao državna stvar
U zapadnoj Europi religija je bila državna stvar otkako postoji politička zajednica ili država. Postojalo je jedinstvo, točnije rečeno, identitet između politike i religije, što znači da su religija i politika bile jedna te ista stvarnost koja je imala dva lica, dva aspekta, dvije strane: političku i religioznu. Sve do Američke revolucije (1776.) i do Francuske revolucije (1789.) religija je opravdala, tj. legitimirala politiku. Iz toga slijedi da je religija sve do Francuske revolucije služila državi, da je bila politički instrumentalizirana. Takva je religija bila negacija slobode čovjeka pojedinca, osobito negacija temeljne čovjekove slobode – slobode savjesti.
Dok je religija bila državna stvar, svi su stanovnici te države (svi građani) morali pripadati državnoj religiji. Tko povrijedi religiju, povrijedio je državu, a vrijedi i obratno, tko povrijedi državu, povrijedio je i državnu religiju. To je bilo religiozno-političko jedinstvo, tj. religiozno-politička vlast. Sjetimo se da su svi veliki ljudi bili progonjeni, suđeni i ubijani zato što nisu poštovali državnu religiju (državne bogove). Sjetimo se Sokrata i sjetimo se Isusa!
Rimsko je Carstvo imalo svoju državnu religiju (rimsku religiju). Religija je bila određena u rimskom pravu kao prva i najviša dužnost svakoga građanina. Ta se dužnost zvala pietas (pobožnost) – pobožnost prema državnim bogovima. U 4. stoljeću (nakon cara Konstantina, a za vladavine cara Teodozija) kršćanstvo postaje državna religija i bit će državna religija sve do Francuske revolucije.
Moderna država kao rezultat sekularizacije
Moderna demokratska država nastala je nakon Francuske revolucije, kada je došlo do odvajanja države od religije i istodobno do odvajanja države od društva. Kako je došlo do nastanka moderne demokratske države? Moderna je demokratska država nastala kao rezultat procesa sekularizacije. Prva faza te sekularizacije događa se u 2. polovici 11. stoljeća za vrijeme pape Grgura VII. Tada dolazi do razdvajanja svjetovne (sekularne, carske) od duhovne (spiritualne, papinske) vlasti. Svjetovna vlast je mjerodavna za svjetovne i vremenite stvari (svjetovna i vremenita dobra), a duhovna vlast za duhovna dobra (za spasenje duše), kratko rečeno, svjetovna vlast je mjerodavna za vremenita dobra, a duhovna za vječno dobro (za vječno čovjekovo spasenje). Svjetovna vlast je mjerodavna za politički poredak (ordo politicus), a duhovna za grijehe (peccata). Sukobi između tih dviju vlasti (između cara i pape, između gvelfa i gibelina) trajali su preko 100 godina. Jedna i druga vlast su težile za supremacijom. Papinska vlast je sebe smatrala višom od svjetovne jer je cilj papinske vlasti (vječno spasenje) bio viši od cilja svjetovne vlasti (vremenita dobra). Jedna i druga vlast poziva se na kršćansku religiju, što znači da je kršćanstvo davalo legitimitet (opravdanje) jednoj i drugoj vlasti.
Konfesionalni ratovi
Druga faza sekularizacije odvija se nakon vjerskih (konfesionalnih) ratova između katolika i protestanata, nakon, dakle, pojave Martina Luthera (tj. nakon Reformacije). To su bili užasno krvavi ratovi, zapravo religijsko čišćenje koje se očituje u izreci: cuius regio eius religio (čija regija, njegova religija). Ako pobijede katolici, bili su protjerani svi protestanti i obratno, ako pobijede protestanti, bili su protjerani svi katolici. Ako je religija državna stvar, onda svi moraju pripadati državnoj religiji ili se odseliti (odnosno biti protjerani). Oni koji ne pripadaju državnoj religiji bili su u početku ubijani i protjerivani, a kasnije su im dopustili humano preseljenje, da katolici i protestanti zamijene svoje kuće i imanja. Tada je bilo posrijedi religijsko čišćenje, a u najnovijem ratu u BiH (1992. – 1995.) doživjeli smo etničko čišćenje i humano preseljenje. Iz navedenoga slijedi tvrdnja: čim su se u jednoj državi pojavile dvije religije (dvije konfesije), došlo je do rata jer su i jedna i druga religija željele postati državna religija (državna stvar). Do mira je moglo doći samo tako što se država odvoji od religije, tako što država postane svjetovna (sekularna) i što ne traži više svoju legitimaciju od religije.
Nakon Francuske revolucije
Radi mira kao najvišega dobra, a radi uspostave trajnoga mira, država više ne dobiva svoj legitimitet od religije (ne temelji se na religiji), nego od individuuma, od pojedinca (temelji se na individuumu). Sada se legitimitet temelji na ljudskom umu (koji je svim pojedincima zajednički) i na ljudskom dostojanstvu svakoga pojedinca (svakoga građanina). Zahvaljujući političkom umu uspostavljen je mir nakon vjerskih ratova i država sad postoji da bi štitila ono što je zajedničko svim ljudima: to je ljudsko dostojanstvo. Štititi ljudsko dostojanstvo znači štititi ljudske slobode i ljudska prava. Država štiti ono što je zajedničko svim ljudima, a to je ljudsko dostojanstvo, a ono po čemu se ljudi razlikuju (religija, rasa, spol, nacija, kultura) spada sada u građansko društvo. Država štiti ono što je svim ljudima zajedničko (zajedničko dobro i ljudsko dostojanstvo), a građansko društvo štiti ono po čemu se ljudi razlikuju, pri čemu ono opće i ono posebno ne smiju biti u sukobu. Religije i svjetonazori spadaju u ono po čemu se ljudi razlikuju i zbog toga pripadaju građanskom društvu.
Nakon religije nacije i razne ideologije postaju državna stvar, što je ponovno dovelo do užasnih ratova koji su bili motivirani nacionalno i ideološki. Država ne smije služiti ni naciji, ni ideologiji, ni bilo kojoj klasi ni bilo kome, nego svakom čovjeku, tj. svakom građaninu, tako što štiti ljudske slobode i prava, tako što brani dva principa: princip slobode i princip jednakosti. Svi su ljudi slobodni i svi imaju ljudsko dostojanstvo. To je zadaća države. Ovdje valja reći da je treći princip demokracije danas posve zanemaren. Posrijedi je princip bratstva. Veliki humanisti u cijelom svijetu ističu da čovječanstvo može preživjeti samo ukoliko se vrati principu bratstva. Jer bratstvo isključuje mogućnost da čovjek ili narod bude sretan na tuđi račun. Naime, htjeti živjeti na tuđi račun znači zagovarati i provoditi tlačenje, izrabljivanje i ubijanje drugih ljudi.
Bosna i Hercegovina nikad nije bila moderna demokratska država. Država je služila ili povlaštenoj naciji, ili povlaštenoj religiji, ili povlaštenoj ideologiji ili povlaštenoj grupi moćnika, a nikada nije služila svakom čovjeku, svakom građaninu. Danas imamo kod nas etnički nacionalizam gdje nacionalne vrhuške gaze ljudska prava (ono što je bit moderne liberalne demokracije), moralne principe (bez čega je ljudski život nemoguć) i tradicionalne vrijednosti svojih vlastitih naroda. Time zaboravljaju da nacija koja gazi ljudska prava i moralne principe pretvara samu sebe u razbojničku družinu. Etnički nacionalizam razara sve što vrijedi i vodi u uzajamnu mržnju i ubijanje, a time u zajedničku propast. Danas imamo, na primjer u Kanadi, u pokrajini Quebec (o čemu piše Charles Taylor), liberalni nacionalizam koji je bitno bolji od etničkoga nacionalizma jer liberalni nacionalizam poštuje ljudska prava svakoga pojedinca (i sva dostignuća liberalne demokracije) i još dodatno želi afirmirati svoju nacionalnu zajednicu i svoju nacionalnu kulturu. To dvoje jest spojivo. Svaka država – ako je demokratska – mora najprije poštivati ljudsko dostojanstvo svakoga pojedinca (ono što nam je zajedničko), pa tek onda ono po čemu se razlikujemo.
Suvremeno doba
Europski je ustav usvojio tri principa o odnosu države i religije koji danas uglavnom vrijede na području Europske unije. Prvi princip koji uglavnom (ne, dakle, potpuno, nego ograničeno vrijedi u nekim državama članicama) vrijedi u svim državama Europske unije jest princip religiozne slobode i jednakosti pojedinaca. Pojedinac, naime, posjeduje temeljnu slobodu, a to je sloboda savjesti, i iz te slobode ima pravo pripadati religioznoj zajednici ili joj ne pripadati, ima pravo jednu religioznu zajednicu zamijeniti drugom ili je napustiti ne odlučivši se za drugu. Zbog svoga svjetonazora koji proizlazi iz njegove slobode savjesti pojedinac ne smije biti diskriminiran. Drugi princip je princip odvojenosti države (politike) od religije. Time se priznaje autonomija (sloboda) svake religije jer država više nije mjerodavna za religiozna pitanja: za religiozne dogme, obrede, sadržaje i slično. Ni to načelo nije posvuda ni posve ostvareno u Europskoj uniji. Tim se načelom tvrdi da je Crkva (religija) autonomna u dogmatskim i organizacijskim pitanjima. Treći princip je princip suradnje između države i religije. Taj princip vrijedi nakon sloma komunizma u Europi, ali nije posve ostvaren.
Svaka demokratska država upada u krizu kad god zaboravi:
- da su oproštenje i pomirenje izraz najviše (bezuvjetne i nesebične) ljubavi i da bez oproštenja i ljubavi nije moguće obraćenje, tj. obrat na svim područjima ljudskoga života
- da ne smije apsolutizirati svoju sadašnjost jer sjećanje na prošlost (na oslobođenje od zala prošlosti) i nada u bolju budućnost nisu rastavljivi
- da ljudski život može uspjeti samo u vjeri, povjerenju, ljubavi i nadi
- da ne smije apsolutizirati ekonomske vrijednosti i tako negirati moralne i religiozne vrijednosti kakve su strahopoštovanje pred životom i ljubav prema životu
- da ne smije nijedan oblik svoje racionalnosti odvojiti od praktičnoga uma, od moralnih i religioznih principa
- da istinska sloboda svoj vrhunac postiže u ljubavi prema drugima i prema apsolutno Drugome (Bogu)
- da univerzalne vrijednosti nisu ničije privatno vlasništvo, nego su zajedničko dobro i da se umnažaju davanjem drugima.
Katolici će najbolje podržati europsko jedinstvo ako se vrate svojim kršćanskim izvorima, tj. izvornim kršćanskim vrijednostima, onima što ih je zagovarao i prakticirao Isus Krist. Ono pak što oni mogu naučiti od Isusa Krista jesu oproštenje i pomirenje. Isus Krist je bio nama ljudima jednak u svemu, ali se od nas razlikovao u tome – i to je ključna razlika – što on nije nikada i nikome činio zlo, nego uvijek i svima dobro: i pravednima i nepravednima, svima je opraštao i na zlo odgovarao dobrom, a na mržnju odgovarao ljubavlju. Time je Isus prekinuo lanac zla i mržnje te omogućio novi početak, nadišao je dosadašnju povijest zla, nasilja i mržnje. Opraštanjem pokazujemo da nas tuđe zlo ne može „zaraziti”, tj. uvjetovati i zarobiti, a pomirenjem pokazujemo da je naše dobro jače od tuđega zla i da je naša ljubav jača od tuđe mržnje.
U demokratskoj državi, prema tome, religija je odvojena od države, a to znači da je religija slobodna jer može živjeti u skladu sa svojim religioznim i moralnim principima i po tim principima treba prosuđivati sebe i državu te tako pridonositi humaniziranju i spašavanju svijeta. Država nije više sakralna (sveta), nego sekularna (svjetovna). Država postoji radi ljudske osobe koja je svrha po sebi i koja je sakralna jer je u njoj prisutan Bog. Da država više nije sakralna, to je veliko dostignuće naše civilizacije.
