Početna stranica » Doživjeti Božić duhom i srcem

Doživjeti Božić duhom i srcem

134 pregleda

Nakon kratke tišine, moj se sin nasmije i ponudi mi pretpostavku: Recimo da Krista zaista potpuno izbace iz Božića, recimo da netko i zakonom zabrani Božić i pokuša ga izbrisati, opet bi postupno sve došlo na svoje

Bio je neobično hladan dan u studenom na američkom jugu. Zapalila sam vatru u kaminu, sjela na udoban kauč i stavila laptop na krilo da prije večere na brzinu odgovorim na još nekoliko poslovnih e-poruka. Moja majka je u kuhinji nešto spremala i odjednom me upitala: „Zar je već opet Božić?” „Nije još, ali kao da je!” nasmijala sam se. 

 

Znam točno što je pomislila i što je osjetila – ponovno sve iz početka! Čini se da je prošlo samo nekoliko tjedana otkad smo pospremili božićne ukrase, vratili teške kutije na najviše police u garaži i pomeli zadnje iglice bora s poda. 

Godina prebrzo prođe da bismo uopće imali vremena zaželjeti se snijega i šalice vrućega kakaa. Dani i mjeseci prolaze u tempu i užurbanosti u kojoj kao da više ne postoje ona duga popodneva u kojima ne znamo što bismo sami sa sobom pa se čini da se protežu do vječnosti. Čini se da nema više čekanja i očekivanja u kojima smo znali gledati kazaljke na satu i sekunde koje kao da su usporavale proporcionalno s našom željom da požure. Kad nam je dosadno, posegnemo za pametnim telefonom ili spravicom koja nas vješto namami i zaokupi sadržajima. Uvjereni smo da se na društvenim mrežama zadržimo samo minutu, a onda, kao da smo bili u vremenskom stroju, podignemo glavu i nađemo se sat vremena u budućnosti.

Kad je um zaokupljen i opterećen gomilom informacija koje neprekidno treba sortirati i obraditi, srce i duša utihnu. Zato valjda vele da smo „odsutni duhom” kad smo u nešto zadubljeni. Ponekad propustimo da je netko izišao iz ureda, da nam je netko donio kavu, a mi mu nismo zahvalili, ponekad se zbunjeni nađemo na uglu neke ulice ne znajući kako smo do njega došli, a ponekad nam prođe godina kao jedan dan. 

„A što se može!” automatski odgovorim svojoj majci s kauča, i dalje posvećena rečenici koju sam dovršavala. „Opet sve ispočetka! I svake godine isto! Uvijek ista priča, isti kolači, isti tanjuri, iste kuglice na boru, iste jaslice, čak i ista propovijed!” nastavi moja majka kroz smijeh: „Ljudi ponavljaju iste riječi kao papige, a tko zna dožive li ih uopće.”

Možda je smijeh baš najjači razbijač koncentracije, jer u tom sam trenutku odmaknula pogled s računala i pustila da moje srce dotakne glas moje majke koja se sad od srca smijala jer joj se tisućljetno ponavljanje svetoga i dragoga nam rituala učinilo komičnim. 

Osmijehom protiv brige

Zatvorila sam laptop i pridružila se maminu smijehu. Nasreću, bile smo same doma, jer inače ne bismo nikomu mogle objasniti čemu se zapravo smijemo. 

Ono što se zapravo dogodilo jest da smo na tren… (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete na ovoj poveznici ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]