Tijekom ovih petnaest godina, koliko traju moje turneje po Americi, upoznala sam mnogo žena različitog statusa – od kućanica, učiteljica i župnih aktivistica do političarki, liječnica, poduzetnica i javnih osoba. Bez obzira na različit životni standard i društveni status uopće, svima je zajedničko to što svaka od njih krije neku emotivnu bol, strahove i nesigurnost. Većina se složila sa mnom da bi bilo puno lakše kad bismo otvoreno i sa znatno više razumijevanja konstruktivno razgovarale o emotivnim stresovima i problemima.
Izgradile smo potpuno nerealnu sliku „dobrog života”, u kojem se očekuje da smo uvijek snažne, nasmijane i dotjerane. Uz tradicionalne medije koji su nam i ranije pokušavali nametnuti svoju viziju uspješne žene, danas i sami svojim dorađenim slikama na društvenim mrežama podržavamo privid savršenog života u kome nema mjesta za bol, probdjevene noći, brigu, zagorjelo jelo i neoprano posuđe. I kad se nedjeljom susrećemo u crkvama i tada smo dotjerane, savršene. Čak i kad jedna drugu pitamo „Kako si?”, odgovaramo, sa smiješkom: “Dobro, hvala!” Zato jer nemamo vremena za duga i povjerljive razgovore, ili ne želimo da drugi znaju da imamo problema, sasvim svejedno.
No, to samo stvara još veću nesigurnost. Stvara privid da nitko oko nas nema sličnih poteškoća i počinjemo sumnjati u vlastitu sposobnost. Prepuštamo se strahu i prihvaćamo laži kojima nas taj strah plaši: ako otkriješ da si depresivna, bit ćeš nepoželjna u društvu. Ako priznaš da ti nedostaje dijete dok si na poslovnom putovanju, reći će ti da ostaneš doma. Ako skineš šminku, reći će da si ružna. Ako plačeš, reći će da si slabić. Ako ustraješ na svom mišljenju u razgovoru s nekim tko se ne slaže s tobom, izbrisat će te s popisa prijatelja. Ostat ćeš sama.
Neke od nas stisnu zube kao ratnici, istaknu osmijeh na licu i potisnu bol, a neke se predaju i povuku – dopuštajući strahu da ih uvjeri da nikad neće biti dovoljno dobre, voljene i vrijedne ljubavi. Tu se razilazimo, otuđujemo jedna od druge i ostajemo bez sestrinstva za koje nismo ni svjesne koliko nam treba, nama, našoj djeci i cijelom društvu. Jake među nama se proguraju u prve redove i zaboravljaju slabe ili postaju previše zauzete da bi se osvrnule na njih. Slabe postaju žrtve manipulatora, egocentrika i pohlepnih moćnika. Nitko u toj borbi ne pobjeđuje, a svi zajedno gubimo.
Često tražimo krivce za svoju patnju među supružnicima koji nas ne razumiju ili u sustavu koji nas ne podržava. Kad bol, strah i problemi postanu nepodnošljivi, budimo se u panici… Ako smo u tim trenucima buđenja svjesni Božje prisutnosti u našim životima, prisjećamo se od kuda smo došli i kamo idemo. Shvaćamo da nas ništa izvanjsko ne određuje, ne smanjuje niti uvećava našu vrijednost. Prihvaćamo ponudu da odbacivši život prema nametnutim mjerilima živimo autentično, bez maske na licu. Kao Marija odgovaramo „Da!” i bez straha se prepuštamo Božjoj volji. Kao Magdalena spremne smo doživjeti iscjeljenje, objaviti novi život i obećano Kristovo uskrsnuće. Postajemo hrabre i jake u svojoj ranjivosti i predanosti. Ne glumimo, nego živimo. Odbacujemo uloge lutaka kojima drugi upravljaju i postajemo dio pozitivnih promjena u svijetu. Ne bojimo se ponuditi svoje ruke kao ruke živog Krista i svoje oči kao oči kojima On danas sa suosjećanjem gleda na ovaj svijet, kako kaže sv. Terezija Avilska.
Tada prestajemo kriviti druge za životne prepreke, hrabro preuzimamo odgovornost i krećemo u akciju. Ne prikrivamo više svoje rane i ožiljke, nego bez straha dopuštamo da nas oni jačaju – da budu temelj rastu našeg suosjećanja razumijevanja drugih.
Više ne dopuštamo da nas se oslovljava sa – lutkica, koka ili mačka, uspostavljamo granice koje nasilnici više ne mogu preći. Štitimo jedna drugu i tražimo poštovanje. Ne opravdavamo prastara uvjerenja da su muškarci vođeni instinktom koji ne mogu kontrolirati i da su žene uvijek te koje su krive za požudu, preljube.
Odgajamo kćeri i sinove kao osobe sa stavom da je svaki čovjek najprije dijete Božje kojeg treba poštivati, uvažavati i voljeti. Učimo ih da je svatko od nas dovoljan, voljen i vrijedan ljubavi bez obzira na statusa, kalup i društvene standarde. Time mijenjamo svijet.
Ne treba čekati da nas bol natjera da se probudimo. Svaki trenutak donosi novu mogućnost za promjenom i obraćenjem. Pa čak i oni, naizgled, beznačajni.
Plakanje u izolaciji
„Prostorija za plakanje je ovdje”, pokazuje mi svećenik na vrata pri samom ulasku u crkvu. Nalazimo se na još jednoj turneji. Umorni smo i iscrpljeni, ali potrudili smo se da na misu dođemo koliko je moguće uređeni. Iz nosiljke za bebe koja mi visi preko ramena viri moj mali, ali već jaki, Blaž (Blais). Trogodišnji Evan me drži za desnu ruku, a najstariji petogodišnjak Dante mirno stoji i gleda prema ulazu. Čeka tatu koji parkira auto. Ne znam po čemu je svećenik zaključio da ćemo plakati.
„Je li to prostorija za plakanje za moju djecu ili za mene?”, pitam ga s osmijehom na licu. Pokušam se našaliti, ali vidim da moja šala njemu nije smiješna.
Ulazim u bučnu i zagušljivu sobu. Neka djeca se igraju, neka već plaču. Mame sjede, ustaju, kleče… prate molitve i propovijed koja se jedva čuje kroz mali zvučnik na stropu. Jedno dijete lupa po staklu, ali ga oni s druge strane ne čuju. Osjećam se nelagodno i klaustrofobično. S druge strane stakla traje misa – sveta, uredna, bez grešaka i ometanja. Podsjeća me na kazalište: žene obučene u lijepe haljine, muškarci u fino ispeglanim košuljama i odijelima. Starija, dobro odgojena djeca stoje mirno pored svojih roditelja.
Ne znam bih li plakala ili vikala od apsurdnosti situacije! Bog je stvorio žene i djecu, plač jednako kao i tišinu, red i mir. Ako ćemo razdijeliti ljude na fino počešljane i raskuštrane, na tihe i mirne i one dinamičnije unutar vjerske zajednice, kako ćemo ikad prihvatiti prosjake, beskućnike i prostitutke? Ako ćemo izolirati majke s djecom u prostoriju za plakanje, kako ćemo im znati pomoći? Kako ćemo čuti plač onih koji su izrabljivani, slomljeni i bolesni?
Zar nije barem crkva mjesto gdje bismo se trebali osjećati dovoljno sigurno da skinemo maske? Zar nije bit vjerskih zajednica da nam pomognu izložiti vlastite boli i strahove božanskoj svjetlosti i otpustiti ih? Zar se i tu moramo skrivati?
Tko će, ako ne ti?
„Predaj svoj nemir Bogu. Ja žurim pokupiti djecu iz škole”, veli mi poznanica i iskrca me ispred crkve. Gledam njen čist i izglancan novi auto dok ne skrene i ne nestane mi iz vida, ulazim u praznu kapelicu i sjedam u klupu.
Tišina me smiruje. Bog sjedi sa mnom. Kraj mene, do mene, iznad mene, ispred i iza. Zatvaram oči na trenutak. Udišem Ljubav i otpuštam strahove i nemir. Nakon par minuta podižem glavu i vidim prizor Isusa na križu.
Njegovo izranjeno tijelo nijemo govori da su i boli, nesigurnosti, traume i padovi dio naše potpunosti. Voljene smo baš takve kakve jesmo, bez filtera i Photoshopa. Budimo podrška onima čije su rane još otvorene. Budimo glas slabima. Možda ćemo u svojoj iskrenosti izgubiti one koji će nas kritizirati. Nije bitno. Na koncu, naša vrijednost nije određena brojem lajkova, a ljepota življenja priznanjima društva. Jedino što nas određuje je Ljubav i spremnost da joj se odazovemo na poziv.