Tko su bile žene u Bibliji? Koja je njihova uloga u tekstu? Koje su strategije čitanja koristile čitateljice u posljednje dvije tisuće godina? Što znači čitati kao žena? Što znači nazivati Bibliju riječju Božjom? Što može nekoga prisiliti da kaže da je Biblija u nečemu u krivu? Ima mnogo nejasnih odgovara na postavljena pitanja. Pitanja su uznemirujuća i remete tradicionalno, patrijarhalno čitanje tekstova.
Kao prvi kriterij istraživanja koristi hermeneutiku sumnje: budući da su povijest obično pisali pobjednici, radi otkrivanja istine korisno je ne oslanjati se na tekstove u njihovu sadašnjem obliku, nego u njima tražiti pokazatelje koji otkrivaju nešto drugo. To drugo bi značilo „hermeneutiku revizije” koja redom traga za tekstovima zbog vrijednosti i pogleda koji mogu hraniti one koji žive u podložnosti i autorizirati njihovu borbu za oslobođenjem i promjenom. Takva dvostruko „podvostručena” feministička strategija sumnje i revizije, kritičkog vrednovanja i različite rekonstrukcije želi maknuti tekstove iz njihova patrijarhalnog okvira, čitajući ih protiv njihove „kyriocentrične” sklonosti.
Drugi kriterij je sociološki; temelji se na istraživanju društava biblijskih vremena, njihove društvene slojevitosti i uloge koju je u njima zauzimala žena. Koje su pozitivnosti ovog pristupa? Anto Popović u Komentaru (str. 189. – 199.) spomenutog dokumenta Papinske biblijske komisije spominje najprije ulogu žena egzegeta, čija su tumačenja pokazala važnost i ulogu žena u Bibliji u ranoj Crkvi. Podcrtava specifičnu ulogu žene kao tumača, koja proizlazi iz predrazumijevanja žene kao žene, po kojem feministička interpretacija razotkriva one biblijske tekstove koji opravdavaju dominaciju muškaraca nad njima i tako iznosi na vidjelo aspekte biblijskih tekstova koji su dosada bili zanemarivani. Svakako, time otpadaju patrijarhalne predrasude i pokazuju Isusa kao učitelja kojega su slijedile i učenice. Marlis Gielen u svom predavanju Percepcija vodećih funkcija žena u zajednici u svjetlu Pavlovih poslanica (Neutestamentliche Ämtermodelle im Kontext, QD 239; Freiburg – Basel – Wien 2010., str. 129. – 165.) dolazi do sljedećih rezultata i perspektiva:
– u prvoj kršćanskoj zajednici žene su imale zadaće koje su bile identične s funkcijama muškaraca u vodstvu zajednice, i to jednakomjerno u području organizacije zajednice kao i u području naviještanja evanđelja;
– žene su bile uključene u misijski navjestiteljski rad;
– jednakost u funkcijama muškaraca i žena sredinom 1. stoljeća nije bila specifičnost zajednica koje je osnovao Pavao, što pokazuje i opširna pozdravna lista Poslanice Rimljanima (usp. 16. poglavlje), nego je posvjedočena i u glavnom gradu Rimskog Carstva i međusobno je povezivala i odlikovala kršćanske zajednice od prvih početaka.
Koji su rizici?
Feministička interpretacija se izlaže riziku da bude tendeciozna. Tu se misli na apriornost stavova, što je općenita opasnost kod svih metoda i pristupa koji prilaze tekstovima s veće postojećim stavovima i idejama.
Zatim se u spomenutom dokumentu Papinske biblijske komisije govori o nedovoljnoj objektivnosti, tj. iznošenju argumenata ex silentio (Tumačenje Biblije u Crkvi, I E 2). Feministička rekonstrukcija prvobitnog kršćanstva se oslanja na hermeneutiku sumnje, pa je stoga vrlo problematična. I često je feministički pristup motiviran i povezan postavljanjem pitanja o vlasti u Crkvi. Pri tom se ne bi smjelo izgubiti iz vida evanđeosku pouku o vlasti kao služenju.
