Tijekom ovih petnaest godina, koliko traju moje turneje po Americi, upoznala sam mnogo žena različitog statusa – od kućanica, učiteljica i župnih aktivistica do političarki, liječnica, poduzetnica i javnih osoba. Bez obzira na različit životni standard i društveni status uopće, svima je zajedničko to što svaka od njih krije neku emotivnu bol, strahove i nesigurnost. Većina se složila sa mnom da bi bilo puno lakše kad bismo otvoreno i sa znatno više razumijevanja konstruktivno razgovarale o emotivnim stresovima i problemima.
Izgradile smo potpuno nerealnu sliku „dobrog života”, u kojem se očekuje da smo uvijek snažne, nasmijane i dotjerane. Uz tradicionalne medije koji su nam i ranije pokušavali nametnuti svoju viziju uspješne žene, danas i sami svojim dorađenim slikama na društvenim mrežama podržavamo privid savršenog života u kome nema mjesta za bol, probdjevene noći, brigu, zagorjelo jelo i neoprano posuđe. I kad se nedjeljom susrećemo u crkvama i tada smo dotjerane, savršene. Čak i kad jedna drugu pitamo „Kako si?”, odgovaramo, sa smiješkom: “Dobro, hvala!” Zato jer nemamo vremena za duga i povjerljive razgovore, ili ne želimo da drugi znaju da imamo problema, sasvim svejedno.
No, to samo stvara još veću nesigurnost. Stvara privid da nitko oko nas nema sličnih poteškoća i počinjemo sumnjati u vlastitu sposobnost. Prepuštamo se strahu i prihvaćamo laži kojima nas taj strah plaši: ako otkriješ da si depresivna, bit ćeš nepoželjna u društvu. Ako priznaš da ti nedostaje dijete dok si na poslovnom putovanju, reći će ti da ostaneš doma. Ako skineš šminku, reći će da si ružna. Ako plačeš, reći će da si slabić. Ako ustraješ na svom mišljenju u razgovoru s nekim tko se ne slaže s tobom, izbrisat će te s popisa prijatelja. Ostat ćeš sama.
Neke od nas stisnu zube kao ratnici, istaknu osmijeh na licu i potisnu bol, a neke se predaju i povuku – dopuštajući strahu da ih uvjeri da nikad neće biti dovoljno dobre, voljene i vrijedne ljubavi. Tu se razilazimo, otuđujemo jedna od druge i ostajemo bez sestrinstva za koje nismo ni svjesne koliko nam treba, nama, našoj djeci i cijelom društvu. Jake među nama se proguraju u prve redove i zaboravljaju slabe ili postaju previše zauzete da bi se osvrnule na njih. Slabe postaju žrtve manipulatora, egocentrika i pohlepnih moćnika. Nitko u toj borbi ne pobjeđuje, a svi zajedno gubimo.
Često tražimo krivce za svoju patnju među supružnicima koji nas ne razumiju ili u sustavu koji nas ne podržava. Kad bol, strah i problemi postanu nepodnošljivi, budimo se u panici… Ako smo u tim trenucima buđenja svjesni Božje prisutnosti u našim životima, prisjećamo se od kuda smo došli i kamo idemo. Shvaćamo da nas ništa izvanjsko ne određuje, ne smanjuje niti uvećava našu vrijednost. Prihvaćamo ponudu da odbacivši život prema nametnutim mjerilima živimo autentično, bez maske na licu. Kao Marija odgovaramo „Da!” i bez straha se prepuštamo Božjoj volji. Kao Magdalena spremne smo doživjeti iscjeljenje, objaviti novi život i obećano Kristovo uskrsnuće. Postajemo hrabre i jake u svojoj ranjivosti i predanosti. Ne glumimo, nego živimo. Odbacujemo uloge lutaka kojima drugi upravljaju i postajemo dio pozitivnih promjena u svijetu. Ne bojimo se ponuditi svoje ruke kao ruke živog Krista i svoje oči kao oči kojima On danas sa suosjećanjem gleda na ovaj svijet, kako kaže sv. Terezija Avilska.
Tada prestajemo kriviti druge za životne prepreke, hrabro preuzimamo odgovornost i krećemo u akciju. Ne prikrivamo više svoje rane i ožiljke, nego bez straha dopuštamo da nas oni jačaju – da budu temelj rastu našeg suosjećanja (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
