Kada govorimo o ljudima među kojima se Isus rodio, među kojima je živio, umro i uskrsnuo, dogodi nam se da se lako upustimo u uspoređivanja. Govorimo o neosjetljivosti stanovnika Betlehema za potrebe obitelji pridošlica, trudne mlade žene i njezina zabrinutoga supruga. Govorimo o učenicima koji su uz Isusa proveli tri blagoslovljene i čudesne godine, a da toliko toga nisu razumjeli. Govorimo o njihovu međusobnom nadmetanju, istodobno dok Isus ide ususret svome stradanju. Govorimo o tome kako mirno počivaju dok Isus bdije u tjeskobi.
Govorimo o njihovu strahu koji ih navodi da se razbježe i posakrivaju. O njihovu nepovjerenju u ono što im žene i učenici svjedoče. Govorimo o tome kako je u njima u nekom trenutku gotovo utrnulo pamćenje svega onoga što im je Isus bio, govorio i činio.
Govorimo o tome na način kao da su svi oni u svojim domovima, na policama na kojima drže svoje knjige, negdje zametnuli Evanđelje, gotovo zaboravili na njega. Kao da je njihov primjerak Evanđelja prekrila prašina. A da su ga samo otvorili…
Govoreći o svemu tome, govorimo i o tome što bismo mi učinili da smo u to vrijeme bili ondje, uz Isusa. Mi bismo ih uoči Isusova rođenja spremno primili pod svoj krov. Mi bismo razumjeli sve što Isus govori, u svemu ga vjerno slijedili. I ne bismo ga napustili. Vjerovali bismo onima koji nam svjedoče nešto neshvatljivo…
No, promislimo li iskreno, bi li sve bilo tako? Ili bi se povijest, Isusova povijest s ljudima ponovila? Jer što bismo one svete noći učinili u Betlehemu, možemo zaključiti po tome kako se odnosimo prema ljudima u potrebi koje susrećemo u svojim danima, na svojim putovima. Samo po tome. Kako bismo razumjeli Isusove riječi, možemo zaključiti po tome kako ih danas živimo. Kako bismo se odnosili prema zahtjevnostima života s Isusom, možemo zaključiti po tome kako se odnosimo prema zahtjevnostima života u svojim sredinama, u svojim zajednicama, bratstvima, obiteljima. U konačnici, možemo zaključiti po tome tko nam je važniji: Isus ili mi sami.
Ima još nešto što nam ne ide u prilog. Od onih blagoslovljenih, bolnih i predragocjenih dana Isusova hoda zemljom proteklo je dvije tisuće godina. Svemu onomu što je zapisano u evanđeljima pridodana je Božja povijest s čovjekom tijekom vjekova, nebrojena očitovanja Božje blizine, njegove zauzetosti za čovjeka. Pridodani su životi svetih. I životi onih jednostavnih, pobožnih ljudi koje svakodnevno susrećemo, a koji više mare za Božje nego za svoje. Da, i opet: pridodani su životi svetih. A mi se nerijetko ponašamo kao da smo pamćenje svega toga negdje zametnuli, kao da je na sve to pala prašina.
I još nešto: Isusovi su učenici bili jednostavni ljudi koji su se zatekli pred posve neusporedivim iskustvom. Nikada nitko nije govorio kao Isus. Nikada nitko nije živio kao Isus. Apostoli su bili zatečeni pred blagoslovnim iskustvom koje je silno premašivalo svako njihovo iskustvo. Svačije iskustvo do njihova vremena. Neprimjereno je opravdavati svoje slabosti njihovim slabostima, naše nevjernosti njihovim nevjernostima. Ta mi smo ušli u živu povijest, uključili se u hod nebrojenih koji su prije nas prošli zemaljskim putovima prožetima nebom.
Povrh svega, posve jednostavno zanemarimo da su apostoli nakon svih svojih zbunjenosti i nesigurnosti, svih slabosti i nevjernosti, nakon što su došli k sebi, primili Duha Svetoga i u svemu mu se stavili na raspolaganje. I potom čitav svoj život posvetili Isusu i njegovu evanđelju, dali za njih i život, nimalo ne oklijevajući, nimalo ne žaleći.
Dobro je ukloniti prašinu sa svojih očiju. Ukloniti ju sa svoga srca. Pogledati život – i vrijeme i vječnost – u duhu evanđelja. U snazi Duha Svetoga. I odlučiti se. Bez usporedbe.
