Kao i svako novo doba, i XXI. stoljeće donijelo je izazove s kojima se suvremeni čovjek suočava i pokušava na njih adekvatno odgovoriti. Oni su prožeti kroz sve pore javnoga života, u politici, općenito u društvu, gospodarstvu i kulturi. Stoljeće uznapredovane tehnološke infrastrukture, koja je brzinom protoka informacija i njihove sveopće dostupnosti „smanjila” svijet, atribuiraju te izazove. Teško da ima neka sfera društvenoga života gdje ti izazovi nisu infiltrirani, i gdje se gotovo agresivno ne nameće potreba hvatanja koraka s novim tehnološkim dostignućima, novim metodama, suvremenim potrebama tržišta i globalnoga ekonomskog napretka. Gledano kroz prizmu prošlosti, takve težnje su oduvijek postojale, no čini se da upravo ta informatička revolucija s konca prošloga i na početku ovoga milenija zbog svoje dinamičnosti nameće dodatne izazove u nadvladavanju svakoga novog disbalansa između društvene stvarnosti, potreba i mogućnosti. Jednostavnije rečeno, imperativi za budućnost postavljeni u društvenom okviru sadašnjosti nameću potrebu iznalaženja novih načina da se sustigne dinamika promjena, koje u javnom sektoru iziskuju i nova znanja i kompetencije.
Zanimanja budućnosti
Javnom sektoru svakako pripada i obrazovanje, kroz čiji se sustav, organizaciju i djelovanje na tako važnom društvenom polju mogu detektirati navedeni izazovi i zahtjevi suvremenoga doba. To se posebno odnosi na tzv. milenijsku generaciju koja je stasala u novom tisućljeću! Obrazovni sustav možda ponajbolje determinira društveni okvir sadašnjosti i stremljenja ka boljoj budućnosti. Na nedavno održanom online sajmu Via Academica, među zanimanjima budućnosti navedeni su software developeri, stručnjaci za umjetnu inteligenciju, eksperti za marketing, data analitičari, cybersecurity analitičari, eksperti za ekologiju i drugi. Dovoljno je samo osvrnuti se oko sebe: to su polja zanimanja milenijske generacije koja prati i osluškuje potrebe suvremenoga svijeta, ali i profitabilnosti i uspjeha. Ako se vodimo navedenim izazovima, predstavljenim kroz globalizaciju, zahtjeve tržišta i zanimanja budućnosti, onda nam se neizostavno nameće pitanje: koliko se u tim novim zanimanjima, znanjima i vještinama traži etička, moralna, napose humana dimenzija? Treba li jednom cyber ekspertu etički kodeks za rad? Ili jednom stručnjaku za umjetnu inteligenciju akademska čestitost? Mogu li se u tim zanimanjima budućnosti pronaći elementi humanosti, i ako mogu, izgrađuju li ih i profiliraju nova zanimanja i obrazovanje u opisu rada?! Konačno, odgovaraju li odgojne i obrazovne dimenzije sadašnje škole; znanja, vještine i umijeća koja se stječu u trenutnom obrazovanju adekvatno na sve te izazove? Nema sumnje da je injektiranje etičnosti, humanosti, morala, solidarnosti i ljudskih dimenzija spram potreba suvremenoga svijeta i njegova gospodarskoga napretka nužno potrebno i dobrodošlo. Samo, u realnom kontekstu postavlja se pitanje koliko se ono realizira, tj. realiziraju li se doista humanističke crte odgoja i obrazovanja u suvremenom životu i radu. Georgios Demetriou s Ciparskoga sveučilišta u svojim promišljanjima na ovu temu navodi da današnji čovjek treba držati korak s novim znanjima, procjenjivati, upravljati brzim protokom informacija, brzo i efikasno prelaziti s jedne vrste usluge na drugu, ali isto tako i upravljati međuljudskim informacijama, tolerirati i poštovati razlike među pojedincima i grupama i koristiti ih kao prednosti. Mjesta za etiku, moral i humanost u svakom dobu ima, pa i u ovom informatičkom! Formalno obrazovanje, eksponirano kroz obrazovni sustav, napose samu školu, bez sumnje treba držati korak s uvjetima života XXI. stoljeća, adaptirati se potrebama vremena i njegovim karakteristikama predstavljenim kroz tehnološki napredak. Obrazovanje, kao živi organizam, ne može biti sveto slovo, dogmatski ustroj, autoritet koji je nepromjenjiv i kojem se vrijeme i potrebe trebaju adaptirati. Raskoraka između etičnosti, humanosti, morala, solidarnosti i ljudskih dimenzija s uvjetima života i duhom XXI. stoljeća sigurno ima, ali se on treba nadvladati sinkroniziranim promjenama u obrazovanju u duhu socijalnoga progresivizma.
Pogrešan pristup obrazovanju
Na postojeći disbalans između etičko-humanističkih crta i suvremenoga života utječe više faktora, ponajprije društvene naravi. Nije novost da je obrazovni sustav refleksija društvenih, ali u prvom redu političkih gibanja u mikro- ili makrodruštvenom okruženju. Kroz obrazovni sustav, administraciju, nastavne planove i programe realiziraju se stremljenja, ideologije i ciljevi političke elite. Obrazovna je politika refleksija ideologije i političkoga establišmenta jedne zajednice, administrativne jedinice ili države. Ona se ne odnosi samo na nastavne planove i programe nego i na udžbeničku i nakladničku djelatnost, što će i kako će pisati u udžbenicima, kako će se poučavati nove generacije. Ako je vlastima u interesu da imaju podaničko glasačko tijelo, podložno spinovanju i manipulaciji, u školi se mlade generacije neće poučavati kritičkom i analitičkom mišljenju, multiperspektivnom pristupu sagledavanja društvenih varijabli prošlosti i sadašnjosti, ni građanskom odgoju koje podrazumijeva aktivizam i kritiku.
Još jedan faktor koji utječe na progresivizam u nadvladavanju jaza između odgojnih vrijednosti koje čovjeka čine čovjekom, s jedne strane, i duha i potreba suvremenoga svijeta, s druge strane, jest ogromna administracija i birokratski aparat obrazovnoga sustava. Nastavnici, koji trebaju ugrađivati etičko-humanističke vrijednosti u svoje učenike, buduće odgovorne građane, preokupirani su brojnim administrativnim zadacima, koji ih od prosvjetitelja, učitelja pretvaraju u informatičke činovnike. Formalizam obrazovnoga sustava ide do te granice da je važnije popuniti sve tablice, izvještaje, rubrike o planiranju i realizaciji nastavnoga procesa, nego se posvetiti odgojnim i funkcionalnim zadacima poučavanja.
Mnogo postavljenih pitanja, čiji odgovor zasigurno treba tražiti u okosnici tih pitanja: je li razvoj etičnosti, humanosti, morala, solidarnosti i ljudskih dimenzija u raskoraku s uvjetima života i duhom XXI. stoljeća i orijentacijom ka gospodarskom razvoju? Koliko god bio detektiran jaz između ljudskih dimenzija morala i etike s uvjetima života i duhom XXI. stoljeća, on se mora kontinuirano nadilaziti prilagođavanjem potrebama vremena, ali ne gubeći temeljnu ulogu škole u odgoju i obrazovanju. Suvremeni se čovjek može poučavati svim novim zvanjima, zanimanjima budućnosti, i kroz odgojnu emanaciju onih vrijednosti koje čovjeka čine humanim.
