Početna stranica » Dobro došli u Euroslaviju

Dobro došli u Euroslaviju

364 pregleda

Glavna vjera Europske unije jest kapitalizam, tj. vjera u svemoć slobodnoga tržišta u kombinaciji s građanskom religijom multikulturalizma i antifašizma, uz jaku promidžbu transrodnoga kurikula u školstvu zemalja članica

Godišnji kalendar Europe pun je svetkovina, komemoracija, raznoraznih blagdana i memorijala. Dani sjećanja postali su simboli brojnih kolektivnih, nacionalnih, vjerskih, sektaških i političkih identiteta, bilo da je riječ o danima vegetarijanaca, danima poklonika kanabisa, danu ljubitelja dupina ili papiga, ili pak brojnim komemorativnim danima za znane i neznane žrtve ratova. U današnjici, u velikom broju slučajeva, blagdani i komemoracije dobro dođu i brojnim građanima jer tada nisu dužni ići na posao, nego umjesto toga mogu kod kuće više jesti i piti. Službeno je 9. svibnja označen Danom Europe jer je toga svibanjskog dana 1950. prihvaćen prijedlog francuskoga ministra vanjskih poslova Roberta Schumana da se uspostavi trajni, moglo bi se reći „čelično-željezni mir” u Europi putem predviđene njemačko-francuske gospodarske suradnje. Ujedno je taj datum i simbolični začetak političke konstrukcije koja se danas službeno zove Europska unija.

No, Dan Europe predstavlja gramatičku i pojmovnu netočnost budući da taj pojam ostavlja dojam da se jedinstvo Europe mora slaviti samo jednom godišnje ili, rečeno pučki, kao jednodnevna fešta. A možda je Dan Europe, s obzirom na probleme s kojima se danas susreće njegov nusprodukt Europska unija, uistinu kratkoročni politički i povijesni eksperiment? Jer svaki politički sustav, sa svojim danima sjećanja, u svakom povijesnom razdoblju, smatra sebe jedinstvenim, neponovljivim i vječnim. Nakon poraza Napoleona, europska carstva zamišljaju 26. rujna danom Europe, s obzirom da je na taj dan 1815. godine osnovana europska Sveta alijansa koja je imala zadatak uspostavu trajnoga mira među europskim narodima. No, ni Sveta alijansa nije imala dug vijek. Jalovih primjera „dana i bezdana” Europe ima napretek. Nakon pada komunističkoga Berlinskog zida, 9. studenoga 1989. godine, također se proglašava „dan Europe” – koji prelazi nešto kasnije u jezičnu lakrdiju, budući da dvije godine kasnije slijedi krvavi raspad europske miljenice komunističke Jugoslavije. Vjerojatno, kada se jednoga dana, bilo tijekom deset godina ili najvjerojatnije tijekom godinu, dvije, konstrukt zvan Europska unija raspadne, tada će ponovno netko izmisliti novi „dan Europe”, dakako pod nečijim tuđim žezlom, ili pod nečijom tuđom čizmom i nečijim tuđim političkim idejama. Tako je uvijek bilo u povijesti.

A što to uopće znači „dan Europe”? Ili bolje rečeno, čije i kakve Europe? Ideja ujedinjene Europe stara je koliko i sami Europljani. Julije Cezar, neposredno prije nove ere razmišljao je o ujedinjenom Rimskom Carstvu koje bi obuhvaćalo cijelu Europu, prednju Aziju i sjevernu Afriku. Rimski carevi su stoljeće kasnije tu ideju velikim dijelom i ostvarili. U devetom stoljeću franačko-germansko-europski kralj Karlo Veliki pokušao je ujediniti sva europska plemena od Sjevernoga mora pa sve do dunavskoga sliva i Crnoga mora u pokušaju da stvori zajednički europski bedem protiv invazije muslimanskih Arapa. U šesnaestom stoljeću španjolsko-flamansko-njemački car Svetoga Rimskog carstva Karlo V. dobro je procijenio tursku opasnost za cijelu Europu i puno radio na jačanju ujedinjene kršćanske europske domovine za sve njezine narode. Rani boljševici u ranom Sovjetskom Savezu također nisu krili svoj plan o stvaranju ujedinjene komunističke Europe. Slično su razmišljali nešto kasnije i njemački nacionalsocijalisti i njihovi europski fašistički saveznici. Od milijun vojnika Waffen SS-a, preko 400 000 činili su europski SS dragovoljci, od Finaca, Albanaca, Francuza i Šveđana, Španjolaca, do Bjelorusa i Ukrajinaca, uključujući i desetke britanskih i irskih prebjega. Počinje li ili završava „dan Europe” 3., 8., ili 9. svibnja? 2. svibnja 1945. u paklu Berlina nisu to bile njemačke trupe već ostaci francuske Waffen SS divizije „Karlo Veliki” (Charlemagne) koji su se borili za svoju viziju „dana Europe” pružajući otpor nadolazećim boljševičkim postrojbama. Uz francuske borce bilo je tamo i nekoliko stotina antikomunističkih boraca iz cijele Europe, uključujući nekoliko desetaka Latvijaca, kao i tridesetak španjolskih Waffen SS-a pod zapovjedništvom Miguela Ezquerre Sancheza. Svatko od njih imao je svoju vlastitu viziju „dana Europe”.

EU d. o. o.

Ideja o izgradnji Europske unije vrsta je akademskoga iluzionizma, ili rečeno hrvatskim jezikom vrsta pomodarskoga opsjenarstva po svojoj naravi sličnoga multietničkom, multikulturalnom i propalom jugoslavenskom i sovjetskom eksperimentu nastalom nakon Prvoga odnosno Drugoga svjetskog rata. Nakon Drugoga svjetskog rata, na pritisak sile pobjednice Amerike, ideja o lansiranju Europske unije dobila je krila. Europska unija bila je samo logičan proizvod vojnoga poraza Njemačke 1945. i naknadnoga interesa američkih korporacija. Ta ideja prvenstveno je imala za cilj vezanje najbrojnijega naroda u Europi, tj. njemačkoga naroda, u veliki nadnacionalni sveeuropski gospodarski konstrukt temeljem kojega bi Njemačkoj bila zabranjena bilo kakva samostalna visoka vanjska politika. Otud i rasprostranjeni klišej, ali i istina, da je „Njemačka gospodarski div, ali i politički patuljak”. Vrijedi spomenuti da do dandanas pobjedničke sile, uključujući Ameriku, nisu potpisale mirovni sporazum s poraženom poratnom Njemačkom koja danas čini glavnu os Europske unije; da na njemačkom teritoriju obitava i dalje više od 30 000 američkih vojnih dužnosnika; da je Amerika iz svojih brojnih vojnih baza i „informativnih centara” (špijunski uredi, o. a.) u Njemačkoj, u posljednjih tridesetak godina vodila sve vojne operacije, počevši od Balkana do Bliskoga istoka i Azije. Također, za razliku od ostalih europskih država članica Europske unije, njemačkim građanima nije bio dopušten ni referendum o ulasku u Europsku uniju 1958. godine ni referendum 2002. godine glede prihvaćanja euro valute.

Nadalje, od sadašnjih 27 zemalja članica Europske unije, njih 21 članice su NATO saveza, čiji je glavni ideološki pokretač, ali i vojni motor SAD. Stoga ne treba čuditi da do dana današnjega Europska unija, uključujući i Njemačku, ne može, ne smije, ne zna, ili ne želi donijeti samostalnu, zajedničku, sveeuropsku odluku u vanjskoj politici ili vojnom angažmanu – osim, dakako, ako prije toga ne dobije blagoslov ili naredbu od svojih američkih prokonzula. Najbolji primjer nedostatka sveeuropskoga suvereniteta bio je očit u jalovoj ulozi Europske unije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tijekom raspada Jugoslavije, kao i prokonzulske politike koju danas vode namjesnici EU-a, tj. komesari, u protektoratu zvanom Bosna i Hercegovina. Doduše, svaka velika država članica Europske unije, kao npr. Francuska ili Italija, voli se zaklinjati u svoju samostalnost u donošenju vanjskopolitičkih odluka – no u praksi, s obzirom na zajedničkoga prekomorskog nadzornika, ona mora prvo dobiti američki blagoslov ili odbijenicu.

Glavna vjera Europske unije jest kapitalizam, tj. vjera u svemoć slobodnoga tržišta u kombinaciji s građanskom religijom multikulturalizma i antifašizma, uz jaku promidžbu transrodnoga kurikula u školstvu zemalja članica. Najveći strah Europske unije su europski nacionalizmi, stoga je njezin ključni zadatak zatiranje svih europskih naroda, kao i brisanje državnih granica Europe putem apstraktnoga i nesuvisloga izraza „ustavni patriotizam”. No ne postoji „europski narod”, te je stoga nemoguće i donijeti europski ustav. No postoje zato europski narodi koji se izjašnjavaju kao Irci, Flamanci, Englezi, Nijemci, Hrvati itd. Stoga zamisao o nekom Europskom ustavu, kao što je to bio prijedlog 2004. godine, postaje proces bilo propagandne laži bilo namjernoga političkog samozavaravanja. Što znade visoki predstojnik Europske komisije o položaju ribara na grčkom otoku Rodosu ili slovenskoj Savudrijskoj vali? Rumunjski pastir iz Transilvanije nema pojma, niti želi znati što radi briselski birokrat koji ne zna njegov jezik, a još manje njegove probleme. Nije ni čudo da u takvom okruženju jezične akrobacije, slične bivšem komunističkom novogovoru, postaju pravilo, a ne izuzetak među eurobirokratima. To ujedno objašnjava zašto su birokrati Europske unije u posljednjih petnaestak godina prisiljeni stalno obnavljati prvobitni Ugovor Ustava izrađenoga 2004., kako bi novim bombastičnim imenima i pridjevima dodatno sebi dali etiketu stručnjaka. Nova/stara verzija staroga preuređenog Ugovora Ustava iz 2004. godine predstavlja se ponovno 2007. godine pod pompoznim imenom „Ugovor iz Lisabona” i to u pokušaju da se bolje namame neposlušne države članice koje nisu sklone prihvaćanju Ustava. No, prema pravilima Europske unije, ugovor ne može stupiti na snagu ako ga ne ratificira svih 27 država članica.

Stari kadrovi i nova zamjena stanovništva

Stvarni i konačni cilj Europske unije jest pretvoriti cijelu Europu u jednu anacionalnu, nadeuropsku bezličnu masu ljudi bez nacionalnih identiteta. Ujedno to i objašnjava politiku glavnih zemalja članica – što je presedan u povijesti Europe – da se milijunima neeuropskih migranata, pod jezičnom krinkom i „izbjeglice”, dekretom širom otvore vrata Europe. Većina europskih velegradova, kao npr. London, Frankfurt, Marseille imaju već više od 30 posto građana neeuropskoga podrijetla – što samo potvrđuje tezu o dugoročnom planu o zamjeni stanovništva. U tom smislu jasno je zašto je Europska unija, na čelu s Njemačkom, otvorila 2015. svoja vrata milijunima neeuropskih migranata. Riječ je o velikoj zamjeni europskog autohtonoga stanovništva s neeuropskim došljacima: proces na kojem europska i američka politička klasa rade od završetka Drugoga svjetskog rata.

Glede imenovanja svojih čelnika, Europska unija voli isticati demokratska načela i svoju navodnu transparentnost u imenovanju svojih čelnika. A koja se zemlja na svijetu ne voli kititi „demokratskim” pridjevom? Sjetimo se da su i bivši Sovjetski Savez i Kina, kao i bivša komunistička Jugoslavija službeno sebe također označavale demokratskim zemljama. No ako se pobliže promatraju biografije čelnika Europske komisije ili Vijeća Europske unije, vidljiva je procedura reciklaže starih političkih kadrova zemalja članica u nova nadeuropska tijela. Europski parlament već je donio uredbe glede sve veće kontrole medija zemalja članica. Na meti kritika Europske unije su lokalni političari i osobe iz kulturnoga i javnoga života koji se usprotive neeuropskim masovnim migracijama i transrodnom kurikulu u školama. Vrlo popularan ovogodišnji kandidat za predsjednika Francuske pisac Eric Zemmour stalno je na meti medijskih napada zbog svojih kritika prema neeuropskim muslimanskim došljacima u Francuskoj. Premijer Viktor Orban već je niz godina trn u oku Europske unije jer odbija slijediti centralističke ukaze glavnih tijela Europske unije u vanjskoj politici. Svaki oblik državnoga suverenizma, kod bilo koje zemlje članice, nailazi na oštre osude Europske unije, koja pod krinkom „slobode medija” guši u biti alternativne oblike stvaranja ili jačanja ujedinjene Europe. Sve veća kontrola medija zemalja članica, dakako uz podršku novinara koji podržavaju postojeći konstrukt Europske unije, čini to tijelo sve manje funkcionalnim, tako da je pitanje može li Europska unija još dulje opstati u sadašnjem obliku. Prema uredbama Europske unije žene su još uvijek u nepovoljnom položaju, stoga se usrdno radi na sve većoj kvoti zastupnica u glavnim tijelima Europske unije – bez obzira na njihovu stručnu spremu ili njihov prijašnji rad u njihovim matičnim zemljama.

U načelu, čelnike Europske unije, kao i masu od tridesetak tisuća ljudi koji direktno ili indirektno primaju plaću od poreznih obveznika Europske unije, ne biraju njihovi građani, nego su oni ustoličeni temeljem internih kvota, ukaza ili međuvladinih intriga zemalja članica. Na primjer, visoki dužnosnici Neven Mimica, Dubravka Šuica, ili njihova šefica, bivša njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen, kao i ostali dužnosnici, već su ranije imali značajne funkcije u svojim matičnim zemljama, bilo u sektoru bankarstva, obrane ili diplomacije. Europski parlament, koji doduše izravno biraju europski građani svakih pet godina, ima samo pro forma ulogu velike pričaonice gdje se doduše dosta otvoreno diskutira – no glavne političke odluke donose komesari tzv. „povjerenici” Europske komisije. Dakako, uvijek pod budnim okom američkoga nadkomesara tj. prokonzula, tj. veleposlanika pri Europskoj uniji (sadašnji američki veleposlanik Mark Gitenstein).

Da bi se shvatilo kako funkcionira moderni globalni liberalni sustav i njegova europska podružnica zvana Europska unija, potrebno je samo slijediti trag novca i njegove glavne korisnike. Godišnji proračun Europske unije iznosi cca 160 milijardi eura koji uplaćuju sve države članice i to u visini svoje gospodarske moći. I opet njemački porezni obveznici igraju ključnu ulogu jer bez njemačkoga novca, ali i bez Njemačke, nema ni Europske unije. Premda Njemačka čini glavnu os Europske unije, njemački jezik se malo koristi u brojnim dokumentima europskih birokrata. U praksi, njemački jezik je u nepovoljnijem položaju u odnosu na francuski i engleski jezik. Odatle i novi paradoks, ako već ne i političko-jezična groteska: premda je Velika Britanija 2020. izišla iz Europske unije, engleski jezik – u svom lošem američkom izdanju – koristi se kao glavno sredstvo komunikacije među birokratima Europske unije, što se lagano može protumačiti kao uvreda za ostale jezike velikih naroda u Europi, prvenstveno Nijemaca ili Talijana. Gotovo 90 posto tekstova u službenom prometu EU-a pisano je na engleskom ili francuskom – a samo nekoliko posto na njemačkom. Premda Europska unija broji oko 100 milijuna građana, čiji je materinski jezik njemački, njihov jezik je na sporednoj listi uporabe među činovnicima Europske unije.

Dosad su od europskih fondova najviše koristi imali Grčka, Poljska i Mađarska – a najmanje njemački građani. Njemačka je 2020. dala najveći financijski doprinos proračunu EU-a, s cca 28 milijardi eura. Slovenija, Malta i ostale male zemlje daju godišnje najmanje novaca u zajedničku kasu. Prvenstveno se cijela Europska unija može okarakterizirati ne kao politička unija već kao „transfer unija”, tj. kao veliko dioničko društvo u kojem kolaju veliki novci iz jedne do druge podružnice. Prošle godine, 2021., Njemačka je uplatila u proračun Europske unije 38 milijardi eura, što je otprilike 20 posto ukupnoga proračuna Europske unije. Zastupnici Europskoga parlamenta, čiji broj iznosi 705, primaju prosječnu plaću od oko 9000 eura mjesečno. No oni također uživaju i masu ostalih beneficija, bilo u zdravstvenom osiguranju, mirovinskim fondovima, kao i brojnim plaćenim troškovima glede svojih putovanja u svoje matične zemlje.

Na institucionalnoj razini Europska unija je oblikovana poput multietničkoga bivšeg Sovjetskoga Saveza ili bivše komunističke federalne Jugoslavije. Europski parlament sliči Vrhovnom sovjetu, dok njegovo izvršno tijelo od 27 članova, pod imenom Europska komisija, funkcionira kao bivši sovjetski ili jugoslavenski Politbiro. 1992. godine, nedugo nakon pokretanja osnivačkoga dokumenta Europske unije poznatoga kao Ugovor iz Maastrichta, i uoči raspada Jugoslavije, Europska komisija i njezin glavni čelnik, komesar Jacques Delors, nisu krili nezadovoljstvo raspadom umjetne i multietničke Jugoslavije. Jugoslavija je desetljećima bila sjajan akademski model multikulturalnoga udruženja za sve multietničke države na svijetu. Da je kojim slučajem Jugoslavija ostala čitava nakon 1993. godine, da nije došlo do njezina raspada 1991. godine, bila bi prvi istočnoeuropski postkomunistički kandidat za ulazak u Europsku uniju. Shvatljivo je stoga da je hrvatskoj političkoj klasi danas itekako stalo zadržati svoje mjesto u Europskoj uniji jer je ona u skladu s njihovim bivšim jugokomunističkim navikama i tikovima. U biti, bitnih razlika u ponašanju sadašnje i bivše hrvatske političke klase nema: nekad su hodočastili u jugoslavenski Beograd, danas hodočaste u euroslavenski Bruxelles.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!