Ideja jugoslavenstva doživjela je svoju realizaciju stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. godine preimenovane u Kraljevinu Jugoslaviju) 1918. godine, završetkom Prvoga svjetskog rata. U dokumentima o ujedinjenju i stvaranju nove države formulirana je sintagma koja govori o „troimenom narodu Srba, Hrvata i Slovenaca”.
Shvaćanje ove sintagme o troimenom narodu i njezina primjena bili su glavna točka sporenja kako tijekom stvaranja prve jugoslavenske države tako i u njezinu kasnijem razvoju. Radilo se zapravo o pitanju što se podrazumijevalo pod imenima Srba, Hrvata i Slovenaca – tri naroda ili samo tri plemena jednoga naroda. Iz odgovora na to pitanje mogu se vidjeti politički stavovi pojedinih tumača. Povjesničar Srećko M. Džaja taj spor obrazlaže na sljedeći način: Takozvani integralistički jugoslavisti vidjeli su u „trima imenima” zastarjele forme iz prošlosti i zahtijevali su asimilaciju tih „triju plemena” u jednu jedinstvenu naciju s novim imenom: Jugoslaveni.
Velikosrpska varijanta jugoslavenstva je Srbe, Hrvate i Slovence također shvaćala kao tri plemena, no odbijali su asimilaciju Srba u jedan zajednički jugoslavenski narod, štoviše tražili su baš suprotno. Povjesničar Džaja drži da velikosrpski političari nisu primjenjivali tu sintagmu na Srbiju (i Crnu Goru), nego samo na južne Slavene koji su živjeli u Austro-Ugarskoj. Poticali su njihovo ujedinjenje koje bi u konačnici dovelo do njihova stapanja sa srpskim narodom i državom. Mišljenje integralističkih jugoslavista i velikosrba bilo je da je na ovim prostorima u davna vremena živio jedinstven narod, koji su strane sile podijelile politički, vjerski i kulturalno. Eventualno ujedinjenje trebalo bi započeti ne samo oslobađanjem braće po krvi od stranih vladara nego i od svih ostalih stvari i novina uvedenih tijekom strane vladavine te povratkom jedinstvenom nacionalom podrijetlu ili u jednom novom odijelu – prema jugoslavističkom shvaćanju, ili pak u srpskom ogrtaču, prema zastupnicima velikosrpske ideologije. Nesrpski Južni Slaveni – prije svega Hrvati i Slovenci – očekivali su da će unutar nove države njihovi kulturni i nacionalni interesi biti poštovani u većoj mjeri nego unutar Austro-Ugarske.
Zbog toga kao i zbog straha pred teritorijalnim pretenzijama Austrije i Italije, njih u fazi ujedinjavanja nije smetalo ovo uvrštavanje u pleme. Međutim, kad su počeli osjećati srpske asimilacijske tendencije i ograničenje vlastitih nacionalnih interesa u novoj državi nastaloj 1918., intelektualci i političari ovih dvaju naroda nisu više mogli prihvatiti ideju o tri plemena jednoga naroda, nego su inzistirali na činjenici da postoje tri različita naroda koji doduše imaju mnogo zajedničkih obilježja, ali i svoje pojedinačne nacionalne i kulturne specifičnosti.
Neprihvaćanje južnoslavenske ideje
Razlike u shvaćanju jugoslavenske ideje i različite koncepcije ujedinjenja imale su duboke korijene u nejednakom društveno-političkom i ekonomsko-kulturnom razvoju pojedinih južnoslavenskih naroda. Ta je ideja rođena na temelju zajedničkih interesa u borbi protiv stranih vladara i na temelju romantičarskih teorija o ujedinjenju svih slavenskih naroda od Drave i Jadrana do Soluna i Crnoga mora. Jugoslavenska ideologija bila je baza za ujedinjenje nacionalnih pokreta Hrvata, Slovenaca i Srba u borbi za autonomiju od Austro-Ugarske u smislu trijalističkoga preoblikovanja te velike države u kojoj bi svoje zasluženo mjesto dobio i slavenski element. To je trebala biti početna točka na putu ujedinjenja s ostalim južnoslavenskim zemljama, sa slobodnom Srbijom, s Crnom Gorom i Bugarskom. No, kako je sve više jačao njemački, mađarski i talijanski hegemonizam, napuštena je ideja o preustroju Monarhije u trijalističkom obliku, pa se sve otvorenije počelo govoriti o urgentnoj potrebi stvaranja jedinstvene južnoslavenske države odvojene i nezavisne od Austro-Ugarske Monarhije. No, ova težnja jugoslavenskih ideologa za stvaranjem velike Jugoslavije nije prihvaćena u Srbiji zbog istih povijesno-političkih razloga zbog kojih nije bila prihvaćena ni ilirska ideja o ujedinjenju Južnih Slavena pod neutralnim imenom Velike Ilirije. Tijekom raspada Osmanskoga Carstva u Europi, u Srbiji je započeo proces stvaranja samostalne nacionalne države. Ovakve nadnacionalne ideje iliraca i jugoslavista nisu našle plodno tlo u zemlji koja se tek izborila za vlastitu samostalnost. Pošto je izborena samostalnost od Osmanlija, u Srbiji se počela razvijati srpska nacionalna svijest, a s njom i ekspanzionistička velikosrpska ideologija.
Srpski nacionalni pokret, vjerski i jezično kompaktan, s nacionalnom tradicijom usko vezanom uz Pravoslavnu Crkvu i Rusiju, nije vidio nikakvu korist u prihvaćanju jugoslavenske ideje, prije svega zato što je Srbija u toj ideji vidjela opasnost od prevlasti slavenskih naroda iz austrijske političke sfere (Slovenaca i Hrvata) koji su bili ekonomski razvijeniji, brojniji i katoličke vjere. Tomu, naravno, treba pribrojiti još jedan razlog za srpsko odbacivanje ideje o federativnoj Jugoslaviji: ideolozi jugoslavenstva tražili su uniju svih južnoslavenskih naroda uključujući i Bugare, što nije odgovaralo Kraljevini Srbiji zbog napete situacije s Bugarskom u vezi s Makedonijom i s istočnim granicama. Zbog svih ovih razloga u Srbiji je prevladavala velikosrpska ideja o potrebi očuvanja, konsolidacije i proširenja srpske nacionalne države, nasuprot zbunjujućih jugoslavenskih teorija. Srbija je kao cilj odredila oslobođenje svih Srba i ostale „neslobodne braće” te stvaranje velike Kraljevine Srbije koja bi se proširila na jugoistok i na zapad radi izlaza na Egejsko i Jadransko more. Na kraju se može reći da su se tijekom stvaranja nacionalnih država i raspadanja Osmanskoga Carstva, a zatim i Austro-Ugarske Monarhije, među Južnim Slavenima formirala dva glavna koncepta u odnosu na buduće stvaranje zajedničke države.
Velikosrpska ideologija
Dok je u nacionalnim pokretima Slovenaca, Hrvata i Srba u Austro-Ugarskoj Monarhiji dominirala ideja jugoslavenstva, u nacionalnom pokretu Srba iz Srbije dominantna ideologija bila je velikosrpska, koja je tražila širenje srpske države na teritorije drugih slavenskih naroda. Kod Hrvata je pak početkom 19. st. jugoslavenstvo bilo stvoreno na ilirizmu kao nadnacionalnoj osnovi. U njemu se hrvatstvo, tj. hrvatski nacionalni osjećaj, povezuje sa širim osjećajem kulturne pripadnosti slavenstvu i južnoslavenstvu kao okviru, pa i neke vrste uvjetu opstanka slabe i malobrojne hrvatske nacije. Ovim prožimanjem hrvatstva i jugoslavenstva bit će obilježena književnost toga vremena, borba za standardni jezik, pa i sama historiografija. Jugoslavenska je ideologija u Hrvatskoj imala više struja koje će na različite načine tumačiti odnos hrvatstva i jugoslavenstva, a njihovi će stavovi uvelike ovisiti o događajima u Austro-Ugarskoj Monarhiji, posebno o odnosima sa Srbijom i razvojem srpske integracijske ideologije.
