Meni je tako nedavno iz zaborava izronila epizoda iz romana Đelsomino u zemlji lažljivaca, Giannija Rodarija. Taj je talijanski pisac vrlo često prevođen na hrvatski, a prije nekoliko godina u kazalištu je uprizoren i njegov Čipolino. U knjizi o doživljajima Đelsomina, Rodari je opisao neobičnu sudbinu čovjeka kojega su zvali Benvenuto – Mai Seduto, što znači Dobrodošao – Ali Nikad Sjeo.
Benvenuto se rodio kao živahno i veselo dijete, ali je vrlo brzo rastao. Kad se rodio, polegli su ga u kolijevku, ali ju je do jutra prerastao. Drugi dan su ga stavili u veći krevetić, ali je krevetić već iduće jutro bio premalen. Za tjedan dana narastao je dovoljno da krene u školu. U školi se događalo isto: na početku nastave bi ga posjeli u klupu, a na kraju nastave toliko je bio velik da nije mogao izaći iz nje.
Našega malog Benvenuta, koji više i nije bio mali, odveli su liječniku i on je otkrio neobičan fenomen: mališan stari samo dok sjedi ili leži. Jedna minuta na miru za njega je kao jedan dan. Liječnik je odmah odredio i terapiju za tu neobičnu bolest – dječak uvijek treba biti na nogama.
I tako je Benvenuto jeo i spavao kao konj – stojećke. Zato su ga i prozvali Mai Seduto – Onaj Koji Nikad Ne Sjedi. Takav mu život nije padao lako, ali bolest je imala i dobru stranu – da Benvenuto nije nikada sjeo, ne bi ostario i mogao bi živjeti u vječnome djetinjstvu.
Pa ipak, Benvenuto je često sjedao.
Najprije mu je umro otac, pa je odlučio raditi kako bi pomogao majci. Budući da nitko nije želio zaposliti dječaka, Benvenuto je sjedio sve dok nije postao dovoljno star da može raditi.
Ako se netko odrekne jurnjave, ako odluči stati, ako kaže kako ne želi, neće, ne može – bit će ljudima čudan… A još ako odluči ukrasti vrijeme od sebe i dati ga drugomu, mislit će drugi da je lud
Jednom je naišao na bolesnu ženu koja je bila preslaba da umiri svoje dijete. Benvenuto je sjeo i utješio bebu, a majka je za to vrijeme zaspala. On je ostao mirno sjediti kako se beba ne bi slučajno probudila i kako bi se žena odmorila. Za to mu je vrijeme izrasla prva sijeda vlas.
Potom je jedne noći pomogao djevojci koja je do jutra morala otkati vunu, ali je bila za to preumorna. Benvenuto je sjeo za tkalački stroj i dovršio posao umjesto nje, dok je ona spavala… Od stroja je ustao još sijediji.
I tako je Benvenuto sve više stario– jer je pomagao ljudima. Tako je i umro – kada je zadnji put sjeo kako bi nekomu pomogao.
Čovjek bez sebičnosti
A onda, opet, ima i priča za odrasle za koje shvatite da ih možete pričati djeci. Jednu od najljepših priča svih vremena napisao je nakon Drugoga svjetskog rata francuski pisac Jean Giono – Čovjek koji je sadio drveće. On je bio Provansalac, a ondje se odvija i priča.
Jedan je mladić 1913. godine posjetio zabačene dijelove Provanse na jugu Francuske. Bile su to gole vrleti, bez vode i vegetacije. Ljudi su živjeli teško i na rubu očaja, a u tome sumornom krajoliku nemilosrdno je puhao strašan vjetar.
Lutajući brdima upoznao je staroga pastira koji je imao neobičan običaj – dok bi čuvao ovce, štapom bi bušio rupe u zemlji i unutra ubacivao žirove iz vreće koju bi nosio. Pa on sadi hrastove!, shvatio je mladić.
– Je li to vaša zemlja? – pitao je pastira, a on mu je odgovorio da nije. Nastavio je: Znaš li čija je? Odgovorio mu je da ne zna i da ga nije briga.
Pastir se zvao Eleard Bouffier, imao je 55 godina i u brda se preselio nakon smrti sina i žene. Shvatio je da su ljudi ovdje siromašni, jer su brda sasvim gola i odlučio je saditi drveće. Svakoga dana posadio bi stotinu žirova, u tri godine posadio ih je, dakle, 100 000. Iz njih je niknulo 20 000 stabala, od kojih će 10 000 preživjeti.
Mladić se nakon toga otišao boriti u Prvome svjetskom ratu, a kada je nakon rata posjetio staroga pastira, nije se mogao načuditi. U međuvremenu su niknuli desetci tisuća žirova i činili šumu dugačku desetak kilometara. Mladić je i idućih tridesetak godina posjećivao pastira i svjedočio potpunoj promjeni krajolika. Došao je i prošao i Drugi svjetski rat, a pastir je i dalje mirno sadio drveće. U šumama su nastali potočići, niknula je trava i cvijeće, stabla su zadržavala čak i grozan vjetar. Ljudi su počeli obnavljati kuće, počeli su se i doseljavati. Šuma se već sastojala od stotina tisuća hrastova i protezala se dužinom od trideset kilometara. U nekoć pustome kraju oživjeli su desetci sela i u njima je živjelo desetak tisuća ljudi.
I svi su svoju sreću dugovali jednom jedinom čovjeku, Eleardu Bouffieru, koji je svaki dan posadio samo stotinu žirova, i onda otišao dalje, ne razmišljajući o njima.
Toga skromnog i upornog čovjeka Jean Giono ovako opisuje: Da bi karakter neke osobe pokazao svoje zaista iznimne osobine, potrebno je imati sreću da se njezino djelovanje promatra godine i godine. Ako je to djelovanje lišeno svake sebičnosti, ako joj je ideja vodilja neprispodobivo plemenita, ako je posve pouzdano da nigdje nije tražila za sebe nikakve nagrade, i ako je još k tome ostavila vidljive tragove za sobom, onda je nedvojbeno riječ o nezaboravnom karakteru.
Najbolje priče
I dok čovjek priča priče djeci, on otkriva kako te priče uopće nisu za djecu, nego za njega. Svatko je od nas Benvenuto od kojega se očekuje da stalno nekamo ide, juri, trči, leti, obavlja stvari, izvršava zadatke, ispunjava zapovijedi, vrši dužnosti i nikad ne stane, nikad ne sjedne. Takav čovjek, ili žena, bit će vjerojatno bogati i uspješni, i svagdje dobrodošli.
No, ako se netko odrekne jurnjave, ako odluči stati, ako kaže kako ne želi, neće, ne može – bit će ljudima čudan… A još ako odluči ukrasti vrijeme od sebe i dati ga drugomu, mislit će drugi da je lud.
Benvenuto – Mai Seduto bio je upravo to: čovjek koji je uzimao vrijeme od sebe i davao ga drugima. On nije bio ni bogat ni uspješan. Bio je skromni trgovac starim krpama. Ali živio je i umro kao svetac.
I to je stvarno dobra priča. Jer najbolje priče govore o vjeri, ljubavi i uskrsnuću. I još više – one nas dovode do vjere, ljubavi i uskrsnuća.
Uostalom, kako je Jean Giono sažeo život Elearda Bouffiera: Kad pomislim da je dostajao samo jedan čovjek koji je raspolagao tek običnim fizičkim i moralnim sredstvima da se ta pustinja pretvori u Kanaan, rekao bih da je ljudska sudbina vrijedna divljenja. A kad razmišljam o tome koliko je bilo potrebno postojane velikodušnosti i vrijedne plemenitosti da bi se ostvario taj rezultat, obuzima me silno poštovanje spram onog starog neukog seljaka koji je uspio privesti kraju djelo vrijedno sama Boga.
I zato je važno koje priče pričamo. Jer ono što pričamo, to ćemo i postati.
Boris Beck, rođen u Zagrebu 1965. Docent na studiju novinarstva na Sveučilištu Sjever u Koprivnici. Dugogodišnji novinar i urednik, autor pet knjiga umjetničke, publicističke i znanstvene proze. Suradnik je Hrvatskog biblijskog društva na novom prijevodu Biblije. Oženjen je i otac četvero djece.