Početna stranica » Dijete nije vlasništvo

Dijete nije vlasništvo

131 pregleda

Svjedoci smo, nažalost, izuzetno brutalnih zločina. Kao u američkim filmovima! Kako drukčije opisati zločin unutar obitelji u kojem počinitelj gotovo dva desetljeća krije tijelo žrtve u vlastitom zamrzivaču?

Ili stravični slučaj s Paga? Sumanuti otac bacio je, rano ujutro, s visine od šest metara četvero svoje još snene djece. Jedno po jedno. Najstarije ima osam, a najmlađe tri godine.

Priča je odjeknula kao bomba, teška kao i bol bačene djece. Šokantna kao i lice, riječi, staroga susjeda, najmodavca, dok je potresen opisivao plač, prizor koji je zatekao. I oca, koji je sjeo u automobil i odvezao se. Prije toga je njihovoj majci rekao – Ubio sam djecu!

Nečovjek, monstrum, zločinac, čulo se sa svih strana. Mediji puni napisa o tragičnom događaju, njegovu radu na mjestu čuvara u kampu i dosta komodnom načinu života. Negdje postrani ostala je majka. Čudno, ali više je djelovala ogorčeno, ljuto, nego očajno?! Majka koja ne reagira kad otac u rano jutro nekud odnosi djecu. Majka koja se, kako sama navodi, nakon što joj je rekao da je ubio djecu, s njim svađa, viče na njega, prijeti mu?! Zar nije normalna reakcija užasnuto se progurati pored njega i trčati, tražiti svoju djecu? I na koncu, majka koja ima snage novinarima bezbroj puta, još istoga dana, detaljno opisivati što se i kako dogodilo.

Kockice života obitelji dolazile su na svoje mjesto. Jedno im je dijete već oduzeto, obitelj je u postupku, pod pojačanim nadzorom centra za socijalnu skrb. A zbog zanemarivanja djece oboje je roditelja već osuđeno na zatvorsku kaznu, koja je preinačena na uvjetnu…

A malene žrtve?

Gotovo više nego samoga počinitelja javnost je na stup srama pribila lokalni centar za socijalnu skrb i tražila trenutno razrješenje ravnateljice. Ista je kasnije i razriješena kojih desetak dana prije nego što bi joj ionako istekao mandat, hm… A malene žrtve? Oni su se Božjom voljom i uz veliki trud liječnika, s obzirom na sve okolnosti, brzo oporavljali.

Potaknuti prozivkama na odgovornost za djelo s nevjerojatnom brutalnošću, bestijalnošću počinitelja, koju niti jedan razuman um ne bi mogao predvidjeti niti spriječiti, zaposlenici mjerodavnoga centra za socijalnu skrb izlaze ispred zgade, prosvjeduju, ukazuju na kronične probleme u sustavu koji je inertan i neučinkovit. U ovakvim se slučajevima tek žrtvuje formalno odgovoran pojedinac, kako bi se zadovoljila bijesna javnost koja traži osobu krivca. Pri tom sam sustav, kao stvarni krivac, ostaje netaknut, neprepoznat.

U brojkama to izgleda ovako: jedna srednje velika ispostava Centra za socijalnu skrb s četrdesetak zaposlenih stručnih radnika pokriva područje s i više od sto tisuća stanovnika! Prosječan socijalni radnik ima u tretmanu tijekom godine i preko 180 obitelji, gotovo dvostruko više od propisanoga maksimuma i barem četverostruko više od europskoga prosjeka! Službeni podaci kažu da u centrima za socijalnu skrb nedostaje gotovo 30 posto stručnoga kadra.

A prosječan socijalni radnik u Odjelu za obitelj ima čak 30-ak obveza: od procjena potreba djece, preko sudjelovanja u postupcima vezanima za brak, suradnje s drugim tijelima, odlazaka na sud, policiju i druga tijela koja je pozovu i brigu o djetetovoj imovini do izricanja mjera obiteljima, pokretanja i praćenja postupaka za izdvajanje djece iz obitelji do posvojenja i udomljenja djece. Najveći dio radnoga vremena socijalnim radnicima oduzima upravo administrativni dio njihovih poslova koji traje dulje i od samoga razgovora s obitelji – izrada službenih bilješki, obiteljskih anamneza, popunjavanje obrazaca, izrada statistike, sastavljanje mišljenja za razna tijela – državno odvjetništvo, vještake, ministarstva… 

Istina, centri se ne bave jednako dugo i opsežno problemima svake obitelji. Neke obitelji trebaju samo jednokratno savjetovanje, pomoć u određenom trenutku i oni dalje nastavljaju funkcionirati samostalno. Pa čak i kod takvih obitelji moguće je da se postupak razvuče godinama. Npr. slučaj u kojem sutkinja već više od pet godina odlučuje bi li dijete rastavljenih roditelja trebalo živjeti s majkom ili ocem, pa socijalni radnik mora i tri puta svjedočiti u istom slučaju zbog proteka vremena?! A dijete u međuvremenu stigne i odrasti. Negdje između!

A o prostornoj organizaciji rada pojedinoga zaposlenika mogla bi se ispričati zasebna… (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]