Akademska zajednica se udaljila od praktične stvarnosti i ne vidi ono što je svakome vidljivo, a to je da se kvaliteta obrazovanja urušava i da je potrebno što prije nešto učiniti prije nego se temelji smislenosti i potrebe ovakvoga obrazovanja stanu ljuljati. Pojedinci koji s visoka gledaju na one koji nisu njihova ranga i koji smatraju da im njihov položaj dopušta bahaćenje i moć, lišaj su na stablu spoznaje i štetočina za mladice koje tek stasaju.
Svako vrijeme nosi svoje breme i svaka je generacija u sukobu s onom prethodnom dok i sama ne postane druga. Tako mladi danas kao i uvijek tragaju za ljudima, za znanjem, za ljubavlju. Puke činjenice nisu dovoljne, potreban je čovjek koji će te činjenice na valjan način očitovati i prenijeti. Mladi ne shvaćaju važnost izobrazbe u godinama dok stasaju i često biraju lakše načine da dođu do prolazne ocjene. Kasnije uvide da im se to nije moralo dogoditi i da su propustili nešto što im se nudilo, a što nisu znali zahvatiti ili nisu željeli jer su ih u tom trenutku drugi interesi okupirali.
„Onome tko može postati učen ne opraštamo ako to ne postane”, isticao je sveti Josemaria Escriva u svojoj knjizi Put. Ranije kad je ljudsko znanje bilo vrlo ograničeno, a znanost rijetkima dostupna, činilo se opravdanim da je broj istraživača i znanstvenika bio mali i nedostatan. Međutim, danas s razvojem znanosti potrebno je znati koristiti ju dobro i u prave svrhe. Današnje ponašanje koje pokazuju pojedini intelektualci i određene organizirane skupine pod krinkom profesionalizma nanose štetu i sveučilištu i kulturi. Niti kultura niti znanost ne smiju biti ekskluzivno pravo pojedinih skupina koje uzdižu sebi slične, svoje prijatelje ili rođake ili pak stvaraju atmosferu u kojoj jedni drugima laskaju i komplimentiraju. Karijera sveučilišnoga profesora ne smije biti promatrana kao izvor moći i materijalne koristi. Ljudi s talentom da poučavaju druge trebaju se tako ponašati prema drugima da im budu uzor, da mladi ljudi slijede njihov put. Nitko nije nezamjenjiv i to bi nam stalno trebalo biti na pameti. Moralna dužnost svakoga odgojitelja ili obrazovatelja jest pomoći mladim ljudima na njihovu putu, učeći ih i osnažujući u njihovim nastojanjima da budu bolji ljudi i kvalitetni stručnjaci.
Tražeći pravi put
Potrebno je naučiti mlade da nije moguće sve dobiti odmah i sad te da nove tehnologije nisu rješenje za sve i da su zapravo kratica za veći put, ali opet i kratica koja umanjuje sve. I znanje, i načine dolaska do znanja, i učenost, i pismenost, i kulturu. Još malo pa će komunikacija biti nejasna i jedni druge neće moći razumjeti jer se služe kraticama u pisanju, ali onda i govoru. Jezik osiromašuje i postaje neka čudna mješavina polupismenosti i osakaćenosti. Književnost postaje apstrakcija, a čitanje knjige tlȁka koju se nastoji izbjeći.
Dolaze nove generacije i traže svoj put, a često je to put koji ih ne vodi nikuda. Htjeli bi, htjeli, ali im se ne da. Ne da im se ustajati rano, spavaju na predavanjima na koja redovito kasne, pate zbog toga što im neki revni profesori vraćaju radove i po nekoliko puta. Ne razumiju zašto copy/paste ne prolazi kad su se toliko trudili pronaći barem nešto
