Skoro svakodnevno moje drvo i ptice koje s njega jutrima dreče (a tek predvečer pjevaju!), podsjećaju me na strpljenje prirode koja je jednostavno i s lakoćom prepuštena životu i svetom poretku po kojem cijeli svemir funkcionira.
Podsjećaju me da sam i ja dio toga svetoga poretka i da se i ja mogu (i smijem) prepustiti životu – s potpunom vjerom i sigurnošću da je obnova dio svakoga početka i svakoga kraja. Jer Veliki petak i Uskrs ne događaju se jednom godišnje nego svakodnevno, pa i po više puta na dan. Mi zapravo stalno proživljavamo smrt i uskrsnuće – kroz poraze i pobjede, kroz životna iskustva, susrete s drugima, s Bogom i sa sobom. Oslobađamo se onoga što nas muči i „ubija” i prepuštamo se Ljubavi i svemu što nam daje život.
Kao drvo koje prolazi kroz zimu, životne oluje i duga mračna razdoblja uče nas da i sami prihvatimo bol i patnju i živimo s njom. Ali ono što je nama ljudima teže savladati je spoznaja Uskrsa – trenutak u kojemu se, da bismo zbilja živjeli, a ne samo preživljavali, moramo osloboditi boli, patnje, pokore, starih grijeha, osjećaja krivnje, sramote i straha. To je onaj uskrsni trenutak koji nas poziva da se prepustimo radosti i ushićenju koje obnova donosi, i „procvjeta” u dubljoj ljubavi prema Bogu, ljudima i cijelomu Njegovu stvorenju.
Uvijek sam se čudila zašto onda uskrsne mise nisu veselije – zašto zborovi ne pjevaju kao glazbenici na svadbama, a prisutni slave kao mladenci. Zašto svaka nedjeljna misa nije više posvećena obnovi i novom životu? Zašto toliko ljudi shvaća korizmu kao pokoru umjesto priliku za iscjeljenje?
Kažu da kad je učenik spreman za neku novu lekciju, učitelj se pojavi u njegovu životu.
Spoznaja ljubavi
„Možeš li svirati ujutro na misi?” stiže mi poruka prijatelja koji je u zadnji trenutak trebao otputovati i pronaći nekoga da ga zamijeni na poslu. „Crkva će biti zahvalna i obogaćena tvojom glazbom”, stiže odmah druga poruka. Vidim da je stvarno u stisci kad me mami dodatnim poticajnim i motivacijskim riječima. Iako se nisam osjećala dobro, preko volje sam odgovorila: „Ok. Imaš popis pjesama?”
Bila sam u nekom „bedu” koji nije popuštao… Trebao mi je predah od kiše koja nije prestajala tjednima, od zime koja je za američki jug bila preduga i prehladna i od tuge koja bi me svakodnevno posjetila zahtijevajući puno dragocjene energije, a ne korizma i pokora. Trebala mi je voda života i mȁna s neba, a ne pustinja i post. Trebalo mi je sunce da mi obnovi srž u kostima, smijeh da mi ubrza srce i hranjive tvari da potaknu moje tijelo na fizičku obnovu, a ne povlačenje među mračne zidove. Sama pomisao na blagdan i ritual Pepelnice i početak još jedne teške korizme u trenu mi je kreirala dodatnu težinu na leđima, stezanje u grudima i stvarnu bol u ramenima.
Toliko sam u zadnjih nekoliko godina radila na tome da ne dopustim tuzi da me slomi, borila se s mislima o smrti koja je prerano uzela moga supruga i ostavila naša tri sina bez oca, da mi nije trebao podsjetnik da sam „prah i da ću se u prah vratiti”. Trebala mi je samo… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
