U toplu obiteljskom domu dočekao nas je Vjekoslav (50) sa suprugom Marijom (48) i kćerima Kristinom (24), Valentinom (20) i Anjom (19). Vjekoslav je posljednjih 30 godina vozač autobusa prigradskog prometa, a Marija je zaposlena u Domu zdravlja kao medicinski laborant. Kristina je studentica elektrotehnike u Splitu, Valentina studira fizikalnu terapiju u Mostaru, a najmlađa kći Anja studentica je medicine u Banjoj Luci. Za ovu prigodu doputovale su kući te smo u ugodnu ozračju i razgovoru doznali kako se ova obitelj praktičnih vjernika priprema za slavlje najvećeg katoličkog blagdana.
Nadaleko se pronio glas o vašim jaslicama. Svećenici ih po dolasku s blagoslova obitelji rado spominju i komentiraju. Jeste li već počeli pripremati ovogodišnji prizor?
Marija: Ovih dana pratimo vremensku prognozu, jer prvo idemo po mahovinu, a to je bitno uraditi prije snijega. Mahovina je najzahtjevnija od svega. Treba nam 10 kvadrata i to je dva-tri dana posla. Može se ubrati i za nekoliko sati, samo gdje ima lijepe mahovine u prirodi.
Vjeko: Stizali smo i do Vranice kako bismo našli lijepu mahovinu. Od nje ćemo napraviti zeleni tepih, zatim izraditi od breze finu ogradu, da bude bijela i upečatljiva. Usput prikupljamo i sve ostalo: smreku, boriće…
Anja: Kad tata napravi ogradu onda mi pravimo stijene od papira. Godinama smo prikupljali figure, nismo ih mogli naći ovdje, pa nam ih je ujak poslao iz Zagreba. Svi smo bili presretni. Kristina nam je iz Splita potom donosila pastire, malo veću janjad, stada… Detalji se dorađuju stalno, tako da svake godine jaslice budu različite, i za nas i za one koji ih dođu vidjeti.
Valentina: Doista bude lijepo. Nevjerojatna je radost djece iz kvarta! Znate kako djeca diraju, hoće uzeti, ali kod nas svi mirno stoje i gledaju, razgledaju, nadviruju se. Ipak je to zadovoljstvo djeci. Ali poanta je zapravo da se mi svi skupimo, družimo i razgovaramo. Taj duh zajedništva je bitan, jer se ne viđamo često. I kad idemo brati mahovinu, od toga napravimo izlet.
Kristina: To i jeste najvažnije u jaslicama. Nikad nije važno ono materijalno niti pravimo štalicu da bi se netko divio. Jednostavno želimo da se osjeti duh Božića. Onaj pravi duh. Kao što bi Božić i trebao biti. Sad je došlo takvo vrijeme da je Božić postao prodaja i kupovina poklona, iščekivanje Djeda Božićnjaka. Mi nismo znale za njega. Nama je Isus donosio poklone pod bor. Isus je, uz ponoćku, bio i ostao središnji dio Božića.
Čega se još sjećate i što je za vas Božić?
Marija: Moj je otac radio u Njemačkoj, a nas je šestero bilo u kući s majkom. Otac bi došao oko mjesec dana pred Božić. Radovali bismo se očevu dolasku i samom Božiću. Bilo je to vrijeme komunizma, jelke bi se rijetko kitile napolju. Jednostavno smo u vjeri odgojeni i veselili smo se Božiću, rođenju Isusa, dolasku oca i tome što smo bili na okupu.
Vjeko: Meni i mojoj obitelji crkva je bila malo dalje. Ja sam inače s Kobiljače, ili kako volim reći, sa Sinaja. Išli bismo pješice na zornice u 4 sata ujutro, jer otac nije imao automobil, ali smo se svi spremali i išli zajedno. Božić se slavio od malih nogu i tako je usađivana vjera. Treba čuvati svoju tradiciju i običaje, ne stidjeti se ničega.
Kristina: Božić je jelka, Božić smo mi i ponoćka. Bez toga nema Božića. Kako deset godina ne živim sa svojima, jer studiram, a u srednjoj školi sam bila u internatu, čitavu godinu iščekujem Božić. Sad i sestre to osjećaju. Već smo počele kupovati neke sitnice, primjerice kalupe za kolače i sl. Dok smo bile male, mama bi nas uspavala oko 9 sati uvečer. Ona onda sve pospremi do 11, nas probudi i zajedno idemo na ponoćku.
Valentina: Do Badnjeg dana se napravi 15-ak vrsta kolača. Na Badnji dan se peče janje, ne jedemo ništa mrsno, obično bude posni grah, oslić ili tako nešto. Sjedimo u kući, gledamo neki film na TV-u i molimo se Bogu. E onda na ponoćku navečer. Tad oblačimo najljepše stvari kao da je neki nastup pred nama.
Anja: Kad se vratimo s ponoćke, pozovemo prijatelje i susjede na kasnu božićnu večeru, tj. već bude doručak. Tad se omrsimo. Pričamo, družimo se, pjevamo, zabavljamo se. Ali do ponoćke, do prvih zvona i Isusova rođenja, nema ništa. Sutradan obilazimo rodbinu, dočekujemo goste.
Zajednička molitva je blagoslov za obitelj. Kako ste vi održali tu tradiciju i na koji način se djecu može uključiti u molitveni život?
Marija: Često sam na poslu slušala svoje kolegice kako pričaju da svoju djecu uče moliti Očenaš ili Vjerovanje. Ja svoju djecu nikad nisam učila Očenaš, Zdravomariju, Slava Ocu, jer su one to od malih nogu molile. U kući se molilo i one su to znale. Kad je Kristina krenula u školu, znala je osim ovih osnovnih molitava i Sedam svetih sakramenata, 10 Božjih zapovijedi, Krunicu. Jedan mi je svećenik davno rekao: Uvijek moli naglas, da te tvoje dijete čuje. I to sam radila kad bih molila krunicu, dok su se djevojčice igrale.
Valentina: Naši roditelji se nikad ne trude ukazivati nam nešto riječima nemoj to tako, nemoj ovako. Mi gledamo što oni rade, jer su roditelji djetetu najbolji primjer. Kao što kaže izreka: Tata, vodi me za ruku i sve što ti radiš, radit ću i ja. Tako je od molitve, ponašanja prema drugima, pa na kraju krajeva i s ovim jaslicama.
Anja: Oni nisu ljudi koji teže isticanju i tome da ih drugi hvale. Hvala im od nas dolazi: školuju nas i sve svoje slobodno vrijeme, novce, mogućnosti i cijeli život usmjerili su na nas tri.
Kristina: U drugom razredu Osnovne škole bila sam jedina curica koja je išla na sve mise zornice i služila misu. Meni je to bilo zanimljivo i dosad mi je to najveseliji dio života. A onda bih za svaku zornicu od župnika dobila jednu veliku čokoladu: znači koliko misa, toliko čokolada. Jedva sam ih kući donijela! I od ovih kipova što ih imamo: jedan sam ja dobila, a jedan Valentina.
Vjeko: Kristina je probijala led. Župnik ju je nagradio i time motivirao i drugu djecu da idu na zornice. Bilo je tu i hladnih jutara, ali samo jednom majka zovne i ona odmah ustaje, sprema se. U 5 i 20 je izlazila iz kuće. Poslije su sestre počele. Potom su išle u malu Framu, pa veliku Framu, sve do fakulteta.
Što biste rekli, kako danas izvesti dijete na pravi put? Što je najvažnije u odgoju?
Marija: Najvažnije je izgraditi povjerenje, družiti se s njima i pratiti ih odmalena. Svaki dan sam s njima razgovarala, kad dođu iz škole, što je bilo danas, kakve su ocjene, što se od gradiva prešlo, je li bilo nekih problema – sve da mi kažu. I kad znaš gdje su, s kim su, kad će se vratiti ako su otišle, onda nema brige. Ne bojim se ni za jednu od njih da će krenuti krivim putem ili u loše društvo upasti.
Vjeko: Treba djeci odmalena stvarati radne navike. Nikad u životu nismo radili ništa bez njihove pomoći. Ako radimo u bašti, možda ne mogu kopati, ali mogu plijeviti, čupati travu, grabiti. Kad se zajednički radi više se i uradi, kvalitetnije, brže i više vremena ostane za odmor.
(…)
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
