Tradicijsko odijevanje u gradovima u Bosni i Hercegovini do dolaska Austro-Ugarske malo je poznato. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u sveukupnim promjenama u načinu života mijenja se i stil odijevanja. Novu modu osobito brzo preuzimaju muškarci. Umjesto orijentalne odjeće kakvu su nosili i domaći muslimani, stil nazvan a la turca, vrlo brzo se usvaja novi zapadnoeuropski stil odijevanja a la franga.
Iako su Hrvati i Srbi nosili uglavnom istu odjeću kao muslimani, ipak su se razlikovali u pojedinim odjevnim predmetima. Tako Hrvati umjesto svilenih košulja s prugama anterija, koje su obvezno nosili muslimani, nose košulje od ručno tkanoga ili tanjega kupovnog platna. Muslimani nisu nosili ni tamnocrvene kratke kapute ili prsluke bez rukava džemadane. Iste prsluke bez rukava fermene ukrašene tankim uzicama gajtanima, hlače šalvare od crne čohe i svilene pojaseve trobolose nosili su muškarci iz sva tri naroda. Imućniji stanovnici gradova, bez obzira na nacionalnu i religijsku pripadnost, nosili su duge crne kapute obrubljene krznom zvani ćurak. Hrvati su u gradovima nosili crne kape fesove do kraja 19. stoljeća, koje početkom 20. stoljeća zamjenjuju tamnocrvenim fesovima. Vrlo brzo se napušta i ovaj oblik i potpuno se poistovjećuje sa zapadnoeuropskim načinom odijevanja.
Promjene u odijevanju žena u gradovima mnogo je slojevitija pojava nego kod muškaraca. Uglavnom, hrvatske gradske ženske nošnje prikazivane su kao jedinstveni stil oblačenja. Međutim, razlike su bile znatne. Ove razlike istaknula je Mirna Nötig u svojim pisanim sjećanjima pohranjenima uz nošnju njezine bake Jele Jablanović iz Doca, u okolici Travnika. Nošnja i sjećanje gospođe Nötig čuva se u etnografskoj zbirci u Karmelu sv. Ilije na Buškom jezeru. To je nošnja izrađena 1904. godine za svadbu Jele Jablanović koja se udala za Jaku Filipovića u Jajce. Jela Filipović nosila je duge bijele haljine preko kojih je oblačila kratki kaput od pliša ukrašen koncem boje zlata srmom. Ovi kaputi imaju različite nazive: digišlija, salta, škuteljka i njihov kroj razlikovao se od onih istih odjevnih predmeta kakve su nosile Srpkinje u gradovima. Bošnjakinje nisu uopće nosile ovakve kratke kapute. Imućnije žene nosile su duge bijele košulje od tkanoga platna ili svile.
Gospođa Nötig u svojem je opisu istaknula razlike u oblačenju njezinih tetaka udanih u druge gradove središnje Bosne koje su, uz kratke košulje od ručno tkanoga ili tanjega kupovnog platna, nosile crne suknje pri dnu skupljene dimije. Crne dimije nosile su se do Drugoga svjetskog rata u svim gradovima ne samo u Bosni nego i u Hercegovini i to žene srednjega i nižega gradskog sloja. Ovaj orijentalni haljetak danas se zadržao samo u folklornim skupinama u gradovima i selima središnje Bosne. Danas će žene reći da nose dimije jer su Turci „našim ženama naredili da se moraju oblačiti kao i njihove žene, a one iz protesta obukle crne dimije i crnu robu”. Povijest ipak pokazuje da je stvarnost malo drukčija. Početkom 19. stoljeća, najvjerojatnije prvo u Kreševu, počinju se nositi dimije unatoč propisima o odijevanju. Naime, u Otomanskom Carstvu bili su strogi propisi o odijevanju: kršćani i islamizirano stanovništvo nisu smjeli nositi iste dijelove odjeće i iste boje kao što su nosile age, begovi, janjičari. Potonjima je bilo dopušteno nositi crvene, plave, zelene i druge jarke boje dok je kršćanima i islamiziranom domaćem stanovništvu dopušteno nositi uglavnom crne i bijele odjevne predmete.
Uz crne dimije oko pojasa žene su nosile uske pojaseve ukrašene srmom kopčane srebrnim filigranskim kopčama paftama. Srebrni pozlaćeni filigranski pojasevi ežderi u gradovima se prestaju nositi u 19. stoljeću. Djevojke su nosile (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
