Dekalog ili deset zapovijedi nekoć su duboko prožimali živote kršćana. Već kao djeca učili smo ih na vjeronauku, ponosno ih ponavljali svojim roditeljima i župnicima. Kasnije, u zreloj životnoj dobi, Dekalog je bio na poseban način sastavni dio sakramenta ispovijedi. Služio je kao najbolja priprava za ispovijed, a vjernici su uglavnom ispovijedali svoje grijehe slijedeći redom zapovijedi. A danas? Danas smo svjedoci duboke krize Dekaloga. Dekalog je postao sporedan na satima vjeronauka, većina vjernika, pa čak i svećenika, vjerojatno uopće ne bi znala napamet nabrojiti deset zapovijedi, a u ispovijedi u većini slučajeva ne igraju više gotovo nikakvu ulogu. Stoga nam se nameće pitanje o razlozima krize. Navest ćemo neke razloge te krize u društvu i u Crkvi. Oni će nam pripomoći da ukažemo na aktualnost Dekaloga u uvjetima današnjega doba i da ga time možda otmemo zaboravu, prisutnom u društvu i u Crkvi.
Zaborav Dekaloga
Moderni čovjek cjelokupni svoj život više ne tumači Bogom, Crkvom. Bog je postao tako upitan, štoviše za mnoge nepostojeći, što ima za posljedicu da za modernoga čovjeka ne postoji više ništa vječno, trajno, nešto “iznad njega”, prema čemu bi trebao ravnati svoj život. Zato čovjek svoj život određuje isključivo sobom, ostvarenje i svrhovitost svojega života ne pronalazi više izvan sebe, nego u sebi. Ne treba mu više “vertikala”, Bog koji je iznad njega. On živi “horizontalno”, prepušten sebi i svojim zamišljajima, određenjima i potrebama. Lako je uvidjeti da takvo ozračje modernoga čovjeka ne pogoduje bilo kakvom govoru o nečemu što dolazi “izvana”, od Boga, i to još kao zapovijed. Ako je na išta današnji čovjek alergičan, onda su to zapovijedi, a napose zapovijedi religije. Odatle je razumljivo zašto on traga, ako već želi biti religiozan, za onom religijom ili onim religijskim zajednicama koje su lišene svakoga govora o zapovijedima. To je, dakle, čini nam se, jedan od glavnih uzroka krize i zaborava Dekaloga u današnjem društvu.
Slična je situacija i u Crkvi. Jedan od razloga iščeznuća govora o Dekalogu u Crkvi nažalost je pogrešno tumačenje Dekaloga. Dekalog je bio izričaj golema moraliziranja vjere. Cjelokupni se kršćanski život shvaćao kao skup pravila, zakona i zapovijedi koje je trebalo izvršavati. Vjera nije bila ništa drugo doli jedno veliko moralno “trebanje” i “izvršavanje”. Tako se od vjernika zahtijevalo da zna zapovijedi i da ih potom “treba” “izvršavati” u svojem svakodnevnomu životu. Posve je bilo zaboravljeno da je vjera ponajprije odnos, i to odnos ljubavi s Bogom, a ne moral i izvršavanje i obdržavanje zapovijedi. Stoga ne treba čuditi da se u posljednjih pedesetak godina dogodio nagli preokret, odnosno relativiziranje Dekaloga upravo kao reakcija na ovakvo njegovo moralizirajuće tumačenje. K tomu treba pribrojiti i golem utjecaj modernoga doba na mnoge kršćane. Tako su i sami kršćani počeli živjeti moderno, tumačeći sebe prvotno iz sebe, a ne izvan sebe, “horizontalno”, a ne “vertikalno”. Posve je očito da se u takvu viziju nikako nije uklapao zapovijedajući Bog, Bog Dekaloga. Kršćanima je odjednom postala strana poznata Augustinova molitva: “Daj mi što zapovijedaš pa zapovijedaj što hoćeš.” (Ispovijesti, X, 29, 40) Preostao je jedino još Bog ljubavi bez zapovijedi, nerijetko Bog kao izričaj mojega iskustva i mojih potreba i želja.
Dekalog danas
Imajući u vidu oba zaborava Dekaloga, pokušat ćemo sada u nekoliko točaka izreći temeljne poruke Dekaloga koje bi i danas trebale prožimati život svakoga kršćanina, kao i svakoga čovjeka.
Dekalog je izričaj Božje brige da čovjek bude slobodan. Bog oslobađa izraelski narod iz egipatskoga sužanjstva i daruje mu slobodu. Na taj način Bog se objavio narodu kao Bog osloboditelj, Bog koji želi slobodan narod, slobodne vjernike. Upravo u tom kontekstu treba tumačiti i Dekalog, koji Bog daruje narodu nakon što ga je izveo iz Egipta.
Dekalog je nastavak Božjega osloboditeljskog djelovanja, što dolazi do izražaja u rečenici koja prethodi samom Dekalogu: “Onda Bog izgovori sve ove riječi: Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva” (Izl 20,1-2; Pnz 5,6). Bog daruje izraelskom narodu Dekalog kako bi on ostao i dalje slobodan, kako ne bi podlegao nekom novom ropstvu. Dakle, Božje zapovijedi nemaju svrhu podjarmljivanja nego oslobođenja. One su put k istinskoj slobodi.
Dekalog je izričaj čovjekove brige za Boga i za bližnjega. Čovjek je stalno u opasnosti da svoj život razumije kao samoočuvanje, kao brigu za sebe. Povijest ljudskoga roda dostatno nam pokazuje što je sve čovjek u stanju učiniti zbog brige za sebe: neprestance stvara nove bogove, kumire svojih potreba, časti njihova imena, spreman je zbog njih prezreti i svoje najmilije, drugoga pretvara u puki objekt svoje požude, grabežljivo otima od drugoga najdraže, živi u laži i stvara laž oko sebe.
Dekalog je zato prekid i razbijanje brige za sebe. Dekalog čovjekov pogled upire iznad njega samoga, prema Bogu, i spram sebe, a to je bližnji. Sama ideja “zapovijedi” jest ono što čovjeka treba probuditi iz brige za sebe. Zapovijedi su žalci koji bodu čovjeka, gone ga da iziđe iz sebe, da se brine za Boga i za bližnjega. Mogli bismo reći da je Bog za čovjeka zapovijed-vertikala, da je svaki bližnji za čovjeka zapovijed-vertikala: da se brine za Boga i za bližnjega. Zapovijedi tek čovjeka čine čovjekom: jedino tamo gdje čovjek izlazi iz brige za sebe, gdje se počinje brinuti i za Boga i za čovjeka, tek tu postaje čovjekom. Jer, može li se čovjek još nazvati čovjekom tamo gdje se brine samo za sebe? Ne, kraj Dekaloga značio bi dokrajčenje i smrt čovjeka.
Dekalog je izričaj dvostruke brige, svete brige za Boga i velike brige za čovjeka. O jednoj i o drugoj brizi govori nam i Isus, sažimajući sam Dekalog: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci”(Mt 22,37-40). Prvu bismo brigu mogli nazvati svetom brigom, a drugu velikom brigom. Dekalog prve tri zapovijedi posvećuje upravo svetoj brizi. Tu smo brigu nazvali svetom, jer o njoj ovisi velika briga za čovjeka. Naime, tko se ne brine za Boga, zapada prije ili kasnije u oholost ili u očaj. Ohol čovjek želi biti ono što nije, pretvara se u Boga, a očajan čovjek ne želi biti ono što jest, a to je biti u zajedništvu s Bogom. Zato čovjek bez Boga luta između ovih dviju krajnosti, oholosti i očaja. I ne samo to. Ohol ili očajan čovjek ne brine se ni za Boga, ni za bližnjega, time ni za sebe. U tom je smislu važno da kršćani budu u svijetu nositelji ove svete brige, da tamo gdje ima premalo Boga donose puno Boga.
A iskaz njihove svete brige jest velika briga prema bližnjemu, kojoj je posvećeno ostalih sedam zapovijedi. Tko ne ljubi bližnjega, potvrđuje da nije u ljubavi Božjoj: “Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojeg ne vidi ne može ljubiti” (1 Iv 4,20). Sveta briga za Boga “sili” kršćanina (“caritas urget”, 2 Kor 5,14), ma najviše bi ga trebala “siliti”, jer je dirnut obiljem Božje ljubavi, da ljubi svojega bližnjega. Tko nije osjetio tu “svetu silu” da ljubi bližnjega, taj još nije u Božjoj ljubavi. Zapravo, kršćanin bi trebao najviše ljubiti bližnjega, tj. najsnažnije živjeti ostalih sedam zapovijedi, jer je u Kristu primio najviše Božje ljubavi.
Dekalog je izričaj ljubavi prema Bogu. Vidjeli smo kako je, nažalost, Crkva prečesto nekršćanski tumačila Dekalog, a to znači bez govora o ljubavi. A puko izvršavanje zapovijedi, ma možebitno savršeno ostvarenje svih deset zapovijedi, ako je bez ljubavi, ono je ništa. Da, ono je ništa, jer je čovjek “ništa” bez ljubavi (1 Kor 13,2). Bez ljubavi sve je ništa, a u ljubavi sve dobiva svoju puninu, tako i zapovijedi: “Punina dakle Zakona jest ljubav” (Rim 13,10). Kako piše sv. Toma Akvinski, ljubavlju unosimo ljubljenoga u sebe i preobražavamo se u njega. Tko dakle ne ljubi Boga, nije mu stalo do Boga, drži ga podalje od sebe. Iz toga slijedi da puko obdržavanje zapovijedi, bez ljubavi, ne vodi čovjeka Bogu, nego ga može, koliko god to paradoksalno zvučalo, zadržavati u njemu samom. Stoga, vrši zapovijedi, ali i ljubi.
No, druga krajnost, koja je danas vrlo popularna među kršćanima, također je protivna kršćanskoj vjeri, a to je suprotstavljanje ljubavi i zapovijedi. Ljubav pak bez zapovijedi i bez poslušnosti jest puka emocija, nekakva fina ugoda samozadovoljstva, gdje vjernik više traže sebe, svoju ugodnost i nasladu negoli Boga. To je također “lijena ljubav” (Grgur Veliki), koja si ne da ništa novoga reći, koja ne dopušta Bogu da joj zapovijeda ono što ona sama nije domislila i zamislila. Zato Krist nije ukinuo zapovijedi. Štoviše, radikalizirao je deset zapovijedi, donijevši “novu zapovijed”: “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge” (Iv 13,34). Novost se ne sastoji u novim zapovijedima, nego u njemu samom. On je ta nova zapovijed! On je svojim životom, svojom smrću i uskrsnućem pokazao toliko preobilje ljubavi da u vjernicima stvara sve “novo”. Iz toga slijedi da su kršćani pozvani na “nov način”, odnosno najradikalnije i najsnažnije ostvarivati Dekalog, sve zapovijedi izvršavati kao “njegove” (2 Iv 6). Stoga, ljubi, ali i vrši zapovijedi.
Neka i ova promišljanja budu poticaj kršćanima da u svojemu svakidašnjem životu, u dušobrižništvu, na vjeronauku, u propovijedima…, deset zapovijedi “urezuju u srce” (Pnz 6,6), da ih žive kao dar, kojim nas je Bog obdario da se brinemo za njega i za bližnje.
